Kolaboracija sjajnog bjeloruskog trojca sa ukrajinskim etno bendom u obradama ukrajinskih i bugarskih tradicionalnih pjesama. Preporuka: za štovatelje Afiona, Kriesa, Baklave, Dunje Knebl...

Bjeloruski trio Port Mone ponosni je vlasnik veličanstvenog debija "Dip", a ukrajinski etno-chaos/ world-music kvartet DakhaBrakha je već objavio 3 studijska i 1 live. 'Dakhabrakha' (fonetski dahabraha) je stari ukrajinski izraz za 'daj, uzmi', a projekt je pokrenuo 2004. u Kijevu umjetnički direktor i producent Vladyslav Troitskyi koji je okupio četvoro vokalista - Marka Halanevycha, te tri djevojke - Irynu Kovalenko, Olenu Tsibulsku i Ninu Garenetsku. Troitskyi zajedno s bendom kombinira u svojem instrumentariju udaraljke (darabuku, tablu, djembe, bas bubanj), zatim piano, violončelo, harmoniku, didjeridoo, te meni potpuno nepoznate instrumente bugay i zgaleyku (čini mi se da je jedan od njih naša inačica drombulja). Nisam ništa slušao od njihovih radova, pa nema smisla trabunjati besmislice... Navodno Troitskyi niti jedan nastup uživo, kao niti kazališni komad (piše i za teatar) ne radi bez specijalnih scenskih efekata.

Oba benda su startala s radom u otprilike isto vrijeme sredinom prošle decenije, a isplivali su na površinu zahvaljujući višegodišnjim nastupima na ArtPole festivalu. Ideja oko zajedničkog albuma rodila se u ukrajinskom selu Hmeleva (iliti Khmeleva) smještenom u šumi usred kanjona rijeke Dnjestar između brežuljaka koji podsjećaju na sjevernoameričke planine zbog sjaja crvene gline koji ostavlja poseban šarm u zoru.

Zbog toga čitav album odiše ambijentalnim ugođajem nalik na netaknutu prirodu i široka prostranstva u kojima su nesputane mnoge slobodne igrice, meditacija i sam užitak u izolaciji koja je miljama daleko od urbanih i pretovarenih sredina. Ova proširena ekipa dozvolila si je i eksperimente, no očito je kako su obje strane svjesno ušle u kompromise. Kako s artističke, tako i s komercijalne strane podjednako zadovoljivši oba kriterija.

Odmah treba naglasiti da su DakhaBrakha vođene grlenim i nazalnim ženskim vokalima koji neodoljivo asociraju na čuvene The Bulgarka Trio. Njihov muški dio ekipe, Marko Halanevych je tu samo u svojstvu da ponegdje malo jače zaori, inače je gotovo i neprimjetan na čitavom albumu. Također, svo njih četvoro sudjeluje u kreiranju ovog zvuka lupajući udaraljke i svirajući nekoliko autohtonih instrumenata. A tekstovi su kompletno uzeti iz tradicionalne baštine Ukrajine i Bugarske, svi su na ukrajinskom jeziku, te neke od njih i naše 'balkansko-slavensko' uho komotno može razumijeti.

Album otvaraju dvije ne pretjerano uspjele kompozicije "Kpyny" u minimalističkom maniru koji tek praznom šupljinom podsjeti na sjajan "Dip" Port Monea i nešto kompleksnija "Vesnyanky" koja se razvija vrlo tromo iz ambijenta rađanja proljeća, a zahvaljujući visokim nazalnim ženskim glasovima otpjevanim u melodičnim kanonima uz trijumfalnu plesnu world-music završnicu nalik na rasplesanije teme sa soundtracka "Passion" Peter Gabriela dobiva svoj konkretniji oblik u finišu pjesme koja iznosi punih 9 minuta. I kad se očekuje da će album nastaviti u rasplesanom tempu, ponovno se ova kolaboracija vraća u mirnoću seoskog pejzaža sa ambijentalnom "Dube kucheravoy" u kojoj je instrumentalizacija posve minorna (jedini izrazitiji doprinos je solo dionica violončela), ali su zato vokali izuzetni. Nešto više sviračkog intenziteta donosi 11 minuta dugačka "Vanyusha" u kojoj je, kako mi se čini, priča daleko važnija od glazbe koja je u principu samo atmosferični laid-back. "Oi upav snizhok" je također na vrlo sličnom aranžmanskom principu gdje je vokalna interpretacija daleko važniji faktor davajući instrumentalizaciji tek samo mogućnost za ambijentalne minimalističke gradacije.

A ono što se najviše očekivalo od ovakvog projekta dolazi tek u drugom dijelu albuma putem specifičnog razlomljenog plesnog tempa u kratkoj skladbi "Dyado" nošenoj nekom čudnom varijantom balkanskog 7/8 ritma, razvikanim glasovima i vodećom minimalističkom melodijom harmonike Alekseya Vorsobe. Uz to, tekst je vrlo razumljiv: 'zaplakao stari dyado, će ostarjo, će podljao/ ... će sramota, će grehota'. Na daljnji ples zove umjerenim tempom nalik na house razdragana "Yelena" popraćena elektronskim tretmanima, a u njoj Marko dobiva i nešto značajniju rolu sa vox-extended tehniciranjima. "Kryvy tanets" je opet spust u laganiji i senzibilniji 'tanec' - stiskavac, dok je posljednja "Tonke derevo" u sasvim prijatnom house ritmu još i najprihvatiljivi komad za široku internacionalnu upotrebu zbog klasičnog obrasca nalik na extended remix koji traje 11 minuta žive svirke, a podsjetiti će na neke čuvene pjesme hrvatskih Legen i Kries. U pjesmi na kratkoj dionici sudjeluje i jedini gost - Tomasz Sikora na saksofonu, a osobitost joj daju melodične harme gajdi.

Recimo otprilike da je album pola-pola. Dok u prvom dijelu albuma ovi muzičari kombiniraju monotoniju, žalopojke, elegije, ambijent i art, u drugom su znatno temperamentniji kada se odvale u plesne tempove. Međutim, ovdje kompletno manjka onaj faktor iznenađenja kakav je bio prisutan na "Dip" albumu. Nema nikakvih izrazitijih eksperimenata, inovacija, posezanja u noise, a niti u bogate gradacije, te je Port Mone ovdje ostao uskraćen za svoje sviračke egzibicije što dovoljno ide u prilog one početne teze da je, htio ili ne, pristao na umjetnički kompromis ostavši poprilično zakinut. Na račun ovog albuma, ja bih slobodno rekao da DakhaBrakha osim izuzetnih ženskih vokala nema nikakvu posebnu sviračku crtu, a niti strast kakvu gaji trojac iz Bjelorusije. Možda sam u krivu, ali ova kolaboracija nikako ne može uvjeriti u suprotno.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/03/2012