Jedan od najočekivanijih koncerata u Zagrebu ove jeseni definitivno je bio recentni nastup australskog instrumentalističkog trojca "Dirty three". Warren Ellis, Mick Turner i Jim White već drugi puta dolaze u Zagreb, a po svemu sudeći bi im ovo trebala postati redovna postaja tijekom svih budućih europskih turneja. Nisam neki poseban ljubitelj glazbe Dirty Three. Od njihovih albuma slušao sam samo "Toward the low sun" i nije mi nešto baš sjeo, činio mi se prilično dosadan. Možda mi instrumentalna glazba onako ne sjeda od prve, nego treba više vremena. S druge strane već duže vrijeme imam averziju prema svemu vezanom uz Nicka Cavea, kojemu je Warren Ellis ključni suradnik u projektu Grinderman. To je doduše jedna sasvim druga priča. Navodno je baš Nick Cave istaknuo Dirty three kao najuzbudljiviji bend koji se može gledati uživo. Iako sam bio skeptičan oko toga prije koncerta, vrlo brzo sam se mogao potpuno složiti s tom konstatacijom. Dirty three su zaista jedan od najuzbudljivijih i najluđih koncertnih događaja. Kakav lik, taj Warren Ellis. Izgleda kao kombinacija Charlesa Mansona i Vladimira Dodiga Trokuta odjeven u košulju iz ostavinske mase Jerrya Garcie. Ali njegov scenski nastup je sve, ali nije dosadan. Može se slobodno reći da pomiče granicu između rock koncerta i stand up komedije, jer nikada nisam čuo da itko toliko priča između pjesama, osim možda Jella Biafre. Napričao se tako Warren svega i svačega u prilično dugim stankama između poprilično dugih pjesama, osim što je objašnjavao priču iza svake od pjesama, bacio je i hrpu dobrih fora (na primjer da mu hrvatska riječ "hvala" zvuči kao "koala", pa je zezao nekoga iz prvih redova da mu ulijeva strah u kosti jer izgleda kao Henry Rollins, pa se malo sprdao s poznatim glazbenicima poput Bon Jovia). Nekima se možda ovaj način performancea na koncertu i nije baš dopao, ali ja sam iskreno umirao od smijeha (a i od vrućine, jer se temperatura u dvorani na katu NKC Park popela skoro do nepodnošljivosti). No, šalu na stranu. Pravi nastup Warrena Ellisa počinje tek kad se primi violine (a ni na klaviru nije loš). Bezumna sumanuta energija, pad u skoro katatonični trans, krici, tako taj čovjek svira. Vidio sam mnogo koncerata u svom životu ali ovakav pad u trans se rijetko viđa (na prvi mah se ne mogu ni sjetiti tko je još tako "pucao" na stageu, možda jedino pokojni Lux Interior iz Crampsa). Pjesme koje traju po dvadesetak minuta uz puno očite sviračke improvizacije, zvuk Ellisove violine koji u variranju vrlo sličnih tema postiže gotovo hipnotički učinak (a pomogla je tome i vrućina). Glazba Dirty three jednostavno vas preplavi, pa čak i ako niste neki njihov ekstremni fan, taj sirovi zvuk jednostavno preuzima. Zvuk je to koji ima svoj sadržaj, koji se čita iz pjesama bez tekstova. Ne znam za druge, ali ja u glazbi Dirty three doslovno kao da osjetim Australiju, iako nisam nikada tamo bio. Kao da osjetim glazbu potomaka britanskih zatvorenika negdje daleko u australskom bushu. Možda je sve to sasvim krivo, ali to je samo moj dojam.... Svirka je trajala solidnih pa i više od dva sata, uz jedan bis. Pisao sam si i setlistu, ali nekako ne vidim smisao da je objavljujem. Cijeli koncert od početka do kraja je bio kao jedna cjelina, kao jedna tema u kojoj samo postoje različite i brojne varijacije. Ono što bi još posebno trebali istaknuti je rijetko jeftin merchandise, majice za samo 50 kuna i još poneki zamiljivi predmeti. Pravi recesijski merchandise.
Na kraju ne mogu a ne spomenuti jednu ekipu iz Zagreba koja se odmah idućeg dana uputila prema kinu Šiška u Ljubljani gdje će energija Dirty three harmonizirati sa zvukom legendarnih Gospeed you! Black emperor, a one koji će biti tamo sigurno očekuje još jedna odlična koncertna večer.

lovel // 15/11/2012

> vidi sve fotke // see all photos