Eksperimentalni metal s elementima makedonskog folklora i ritmovima kakvim se koristila vojska Aleksandra Velikog prilikom bitke - to je Verka, makedonski sastav formiran prije nekih trinaest godina. A njegovi članovi su Nikola (vokal, bas), Zoran (gitara), Brane (perkusije) i Vlatko (bubnjevi). Ovaj album imenom "Motorni pesni" nije njihovo prvo izdanje, prije njega su još 2001. godine snimili jedan demo, a debitantski album, koji je jedan od najprodavanijih albuma u Makedoniji (?!), imenom "Jaggah" su objavili 2003. godine za Lithium Records. Međutim, iste godine raskidaju ugovor s tadašnjim izdavačem radi neispunjavanja njegovih obaveza. Tako da su album o kojem je ovdje riječ, objavili "na svoju ruku". Ovo je njihovo drugo oficijalno dugosvirajuće izdanje koje datira iz prosinca 2010. godine. No, to ne znači da su dugogodišnji hiatus oko izdavanja novog materijala proveli ništa ne radeći. Čak štoviše, imali su brojne nastupe kako u Makedoniji, tako i u susjednim državama. A od njih je potrebno izdvojiti zajednički nastup s Laibachom, te su bili kao predgrupa Soulfyu prilikom njihovog koncerta u Skopju.

Mora se priznati da 'ritmovi kakve je koristila vojska Aleksandra Velikog' poprilično golica maštu i znatiželju. I to ne samo onima kao što sam ja, zaljubljenike u antičku povijest, već i one koje zanima nešto eksperimentalnija pa i progresivna strana metala kao glazbe. A tko bi to bolje znao napraviti nego jedan makedonski bend? No, vremenski portal koji ovi dečki iz Dolčeva otvaraju u svojoj glazbi nije ni u kojem slučaju kraj opisa onoga što sačinjava njihov stil, već zapravo početna uvertira u jedan album prožet agresivnošću, energijom, žestinom i ljutinom ravnoj jednom autohtonom balkanskom temperamentu. Dok je naziv albuma "Motorni pesni" kao i njegova naslovnica preuzet iz knjige makedonskog pjesnika Nikole Jonkova Vapcarova. Potrebno je odmah istaknuti da stil ovoga benda nema nikakve veze s onim što bi nazvali kao folk-metal, već da po svojoj čudnoj i skurilnoj naravi stoji poprilično usamljeno na regionalnoj glazbenoj sceni. I svakako je za preporučiti ako se želi poslušati nešto novo i unikatno. Pošto je moj makedonski nažalost u zadnje vrijeme malo zahrđao, ne mogu točno reći o čemu se u ovih osam pjesama radi bez da ulazim u neke spekulacije. Ali izražajna moć ovih osam skladbi je sasvim dostatna da bi se o njima napravila neka preciznija slika. Gotovo sve su izgrađene na kompleksnim gitarskim strukturama i filigranim perkusivnim radom, koji se djelomično može pretočiti u ritmični egzotično-orijentalni intermeco bendira, tarabuke i tapana. Skoro pa nemoguće je u potančine detektirati i posložiti sve segmente iz kojih ovaj bend vuče svoje inspiracije, ali sa sigurnošću se može reći da u svojem stilu pozamašno i bez ustručavanja koketiraju s makedonskom tradicionalnom glazbom. To je sasvim jasno kako u vidu vrlo emotivne i energične vokalizacije, tako i što se tiče samog spektra melodija. Koje očito u sebi sadrže samu esenciju i bit onoga što se stoljećima slagalo i nadovezivalo u kolektivnoj glazbenoj svijesti i duši Makedonaca. Ali preobučeno u jedan moderni aranžman i slobodno interpretirano od strane ova četiri "eksperimentalca", koji kao svoje uzore navode bendove kao što su Tool, Morbid Angel ili The Mars Volta.

"Motorni pesni" je jedan od onih albuma koji slušatelju svoja vrata ne otvaraju uvijek, već samo ako je dotični prešao jedan određeni stupanj poimanja i shvaćanja glazbe. Kada više nije dovoljno zadovoljiti se samo s pjevušnim refrenima i linearnim melodijskim obrascima, već je prije svega za one koji traže nešto zahtjevniju, ćudljiviju pa i ozbiljniju avangardu. Atmosfere pjesama su često teške i mračne. Ali upravo zahvaljujući dobro tempiranim zastojima, gotovo hipnotizirajućim linijama basa i ponekad vrlo žestokim gitarskim algoritmima, skladbe se čine ne samo uhu ugodnim i prihvatljivim, već i nadasve zanimljivim. Pri tome se nema osjećaj da je sve skupa nabacano i bez nekog određenog koncepta. Naprotiv, naizgled nespojivi elementi tribalnih antičkih borbenih ritmova, hitrih progresivnih gitarskih dionica, pa čak i mjestimičnih pastirskih zvukova gajdi ili klarineta su ovdje spojeni u jednu sofisticiranu glazbenu cjelinu, koja se artikulira upravo kroz njenu instrumentalnu koloritnost i zaista ogromnu ekspresivnu energiju ova četiri glazbenika. Kao izvrsna protuteža takvim melodijama stoji nekonvencionalni, višebojni vokal, koji se kreće u rasponu od uzdisanja, šaputanja pa sve do maničnog vrištanja. I koji je kao vođen nekom divljom, nesvetom dinamikom koja mu ne dopušta, a ni slušatelju, niti trena solidna predaha.



Gledajući unatrag, priznajem da ovaj album sada ima potpuno drugo lice, već što je imao na početku. I ne bi bilo od gorega preporučiti svima koji će se tek upustiti u pustolovinu njegovog preslušavanja, da si daju dovoljno vremena, ali da isto tako i ovom albumu dopustu vremena. On zasigurno nije jednostavno štivo i stoga vjerojatno neće naići na neku pregolemu pozitivnu rezonancu, ali je zato originalan, neobičan i autentičan. I uzimam sebi za grijeh što o Verki do sada nisam znao baš ništa.

popis pjesama:

01. Pank! Pank! Pank!
02. New Found Faith
03. Crno oro
04. Pesni
05. Gjerdanot
06. Ogin
07. Idnina nebidnina
08. Takametera

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 11/02/2012

Share