Legende u svojoj trećoj deceniji karijere pokazuju znakove umora i više nisu fokusirani na adrenalinsku energiju, ali još uvijek imaju konkretnih angažmana i solidnih pjesama.

U momčadi najznačajnijeg i najutjecajnijeg njujorškog hardcore benda svašta se događalo nakon posljednjeg albuma "Means To An End" (2005). Prvo su se rasturili, pa su se ponovno okupili radeći na vlastitim projekt-bendovima, a onda su nekako na jedvite jade ušli u studio i u ljeto 2011. snimili ovaj povratnički, 9. album. Kada je naoko izgledalo da su izgladili nerazmirice i da će krenuti na promotivnu turneju, nedugo nakon završetka radova u studiju, po drugi puta ih je napustio frontmen i basist Evan Seinfeld koji se priključio losanđeleskom bendu Attica 7. Naposljetku se više nije niti znalo hoće li album uopće biti objavljen jer ga je bend pripremao za turneju i žive nastupe. No ekipa je konačno odlučila početkom 2012. realizirati album budući da su u postavu vratili starog gitaristu Scott Roberta (otišao iz postave 2005) kojem su namijenili zadatak da zamijeni Seinfelda na vokalu i bas gitari.

A album je daleko mekši i lakši od svih prethodnika, dapače, po tempovima, energiji i eksploziji je najtananiji rad do sada, te se bend vidljivo spremao za radikalniji remont zvuka koji sve više pokazuje otklone u neke drugačije žanrovske i transžanrovske karakteristike. Od starog i uobičajenog hardcore brzanca ostale su uvodna "Vengeance is mine", donekle zarazna "Decay", te sa jasnim porukama oivičene "Reborn", "Come alive", "Waste away" i "Skullcrusher". Dobar dio skladbi sadrži realistične životne nazore o tome da nikada ne vrijedi odustati od nekakvih vlastitih pozitivnih principa kao što su primjerice borba za samog sebe i opstajanje u ovom nemilosrdnom svijetu koji je iz dana u dan sve pokvareniji. Mimoišli su personifikacije i metafore, nema nikakvih sofisticiranih elemenata, te se Seinfeldov izraz u potpunosti doima iskrenim i neusiljenim. Drugi dio albuma čine skladbe koje imaju umjerenije tempove sa križancem punk-metala i hip-hopa ("Killing me", "Countdown doom", "Never give in"), a treći dio dvije atmosferične balade ("Vows of redemption" i "You were wrong") u kojima se može primijetiti i elemenata laganog thrasha Metallice, stonera, sludgea, pa i natruha doom-a negdje otprilike u fahu Black Sabbath. Posljednja je kompleksna instrumentalka "Season the sky" u laganom i baladičnom raspoloženju, a mogla je komotno ući u opus bendova od kanadske Sage pa sve do bilo kojeg progressive-rock/metal izvođača.

Može se na prvo slušanje učiniti da su Biohazard napravili plitak rad što se tiče naboja i ekspresivne, sirove energije, ali unatoč tome još uvijek imaju šta za reći, te sve ovo skupa ima svoj smisao. Ali, tu postoji i kurentna sila komercijalnih bendova kojima su Biohazard bili jednim od glavnih uzora, a ostatak ekipe bez Seinfelda se u toj branši doimaju poprilično tanano spram metalcoreaša. Vrijeme ih pomalo gazi...

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/02/2012