Dvostruki album iz dežele za čitav spektar udaraljki, malo ksilofona i vox-extended tehnike. Raritet.

Jaka Berger i Anže Kristian su članovi mnogoljudnog ljubljanskog benda Strojmachine koji je karakterističan po tome što sami rade svoje instrumente. Od 14 aktivnih članova, u ekipi je i Aldo Ivančić (Borghesia), a instrumentarij im između ostalog predstavljaju priručna sredstva napravljena od različitog otpada. Nisam još čuo što rade...

Jaka i Kiki su udaraljkaši koji su snimili ovaj zaseban frakcijski solo projekt na cijelom čudu udaraljki koje između klasičnog bubnjarskog seta uključuju i, kao što se prema unutarnjem omotu može zaključiti, plastične kante prevučene kožom, plastikom ili najlonom, te činele izrađene od, nemam pojma čega, a i gomilu kojekakvog alata, palica, zvečki...

Album je sastavljen od dva cd-a u elegantnom pakiranju, a glazba na njima je poprilično apstraktna i teško ju je definirati, djelomično i zato jer ovih ukupno 9 kompozicija nemaju nikakve nazive. Stoga je i vrlo teško razlučiti da li su autori bili vođeni nekim konceptom, fabulom i idejom ili se sve svelo na čisti ekspresivni eksperiment.

Jedini instrumentarij su različite perkusije (doboši, bubnjevi, činele, neke šuštalice...) s kojima postižu dinamiku i tok bez ikakvih, nazovimo melodija, a sav prvi cd se uglavnom svodi na atmosfere i ambijente kakvi primjerice ponekad znaju biti na programu zagrebačkog muzičkog bijenala. Preslušao sam ovo prvo čudo s podosta muke, moram priznati, i naposljetku ama baš ništa nisam shvatio osim što je ovaj dvojac izuzetno talentiran da od atonalnih instrumenata s kojima se ne mogu postići nikakve oktave, napravio veoma dotjerane kompozicije koje imaju nekakav 'trip'. Ali uistinu ne mogu garantirati kakav i koja mu je namjena, osim da se radi o vrlo mirnim gradacijama bez ikakvih silovanja ili urnebesnog nabijanja. Njihovi udarci i šuštanja perkusija su gotovo nošeni šapatima i s nježnošću se prenose u zvukove.

Drugi cd je znatno zanimljiviji i dinamičniji jer su na njemu koristili ksilofon s kojim vrlo fino rešetaju jazzy melodiju, dok se u 'trećoj' i 'četvrtoj' kompoziciji pojavljuju i vox-extended glasovi Bojana Krhlanka koji imitira ptičji pjev i ispušta cijeli niz pomahnitalih piskova, siktanja, vriskova i stenjanja uz pratnju mnogobrojnih 'škrebetaljki'. Posljednja, nazovimo 'peta' kompozicija je dugačka čak 28 minuta i čista je improvizacija na perkusijama u čudnovatim i uglavnom neujednačenim, tj. slobodnim tempovima.

Uistinu nemam blage veze šta je sve ovo skupa, djeluje kao neka avangardna seansa u kojoj su se oba aktera (okey plus Krhlanko na vox-extended vokalu) otisnula u neki vlastiti svijet mašte iscrtan, tj. uprizoren pomoću udaraljki. Oli ima tu nečega konkretnoga, a možda i angažiranog, šta ja znam, revolta prema nečemu - ne znam i ne vem, ali da je zanimljivo - zanimljivo je za poslušati.

horvi // 04/02/2012

PS: Ocjena (1-10): to uopće ne mogu ocjeniti jer nisam nimalo kompetentan...