Zagrebački sastav Bamwise je relativno novo ime na domaćoj dub/reggae sceni. Njihov stil je, kako sami navode, orijentiran na modernom britanskom i francuskom dubu. U opticaju imaje nekoliko demo i live snimaka i do sada nemaje snimljen niti jedan studijski album. Njihovo najnovije izdanje je objavljeno prošle godine i to je ustvari tonski zapis njihovog nastupa u Polanoviću, Zabok. "Live at Polanovic" sadrži dvanaest kompozicija i može se besplatno preuzeti preko njihovog bandcamp profila.

Zapravo se ovo izdanje može i smatrati jednim pravim oficijalnim live albumom, pošto je snimka zaista vrhunska. I da se povremeno ne čuje pljesak publike, neki bi došli u dvojbu da se ovdje možda radi o nekom studijskom albumu. Radi toga Dražen Završki, koji je bio odgovoran za snimanje i miksanje, zaslužuje svaku pohvalu. No, da se vratimo samom Bamwiseu. Kod nas što se tiče dub/reggaea, njegovi najistaknutiji i jedini istinski zastupnici su Radikal Dub Kolektiv. I bez sumnje je da su im oni upravo i jedni od uzora, što je sasvim razumljivo i logično. I vrlo je ohrabrujuće vidjeti da i drugi kreću njihovim stopama, te da možda jednog dana se izrodi jedan album poput "Bass Matters" od spomenutog RDK. No, sudeći po ovom liveu, taj dan je za Bamwise još uvijek daleko. Bez sumnje je da su se članovi ovog sastava vrhunski isprakticirali u live dubbingu i da, s tehničke strane gledano, odlično znaju svoj posao. Međutim, glazba može biti mnogo toga, ali jedno zacijelo nije; ona nije egzaktna nauka poput građevine ili strojarstva. Gdje je dovoljno ravnati se po unaprijed definiranim zakonima i odredbama da bi se postiglo nešto kvalitetno i vrijedno. Ono što ovdje bolno nedostaje i pored svog njihovog znanja, umijeća i vještine, je jednostavno kreativnost. U ovih sata vremena, koliko traje ovaj tonski zapis, ima samo nekoliko momenata u kojima se mogu nazrijeti kreativni bljeskovi. I to prije svega u kompozicijama kao što su "Free Radicals", "Wise" i "Digitron". Dok je ostatak poprilično dosadan i zamarajući. U kojem se osjeća da tu nema nekog osobitog nadahnuća, nema energije i spirita. Bubnjar je izvrsno odigrao svoju ulogu, isto kao i basist, ali u tome nema one iskre spontanosti i osjećaja da oni zaista i uživaje u tome svemu. Sve je previše mehanički, matematički i unaprijed za očekivati. Nema nikakvih iznenađenja ili čak ludorija, što također itekako čini jedan dobar dub. Zvučna slika kompozicija je previše jednolična i nemaštovita. Delayi, reverbi i ostale zvukovne modulacije se čine izvučene iz ničega i bez nekog konteksta. Kao ono, sad ćemo pritisnuti malo ovaj gumb, pa povući ovu polugu pa sve to još jednom ponoviti, ali malo sporije. Ne, nije dovoljno samo znati kako se nešto ispravno radi, već to treba ispravno i upotrijebiti. Ista je situacija i oko bas riddim. Da, oni su prisutni i svo vrijeme čine osnovni kostur skladbi, ali i to je već sve. Kao dobar vojnik koji je zadovoljavajuće izvršio svoju dužnost, bez istinske strasti i volje. Da se radi o nekom studijskom albumu, još bi to sve i moglo nekako proći. Ali pobogu, pa ovo je live, a improvizacije skoro uopće i da nema. I ako je ima, onda se dojima nametnutom i prisiljenom. Ako se dub smatra kao nešto statično, unaprijed predodređeno i da se u njemu ne smije izaći iz zadanih okvira, onda je to osuđeno na sigurnu propast. Monotoniju melodija donekle ublažuje vokal; vrlo neobična glasovna boja, lijepa i vrlo osjećajna vokalizacija i dobar izgovor engleskog jezika s touchom jamajčanskog naglaska. Međutim, to sve nije dostatno da bi se ovaj live album izvukao iz svoje prosječnosti. I ostaje se za nadati da će ovaj zagrebački sastav pored svoje tehničke usavršenosti pronaći u sebi i onu zlatnu žilu kreativnosti. Inače će sve ovo ostati samo jedan dobar pokušaj.

ocjena albuma [1-10]: 5

z. marković // 02/01/2012