Ostaviti idole i utjecaje kada stvaraš vlastitu glazbu. Novosadski Stranded su se tome othrvali na ovom trećem albumu i napravili iznenađujuće prijatnu indie/alter-rock pjesmaricu.

Kvartet iz Novog Sada je gotovo istovremeno objavio dva albuma - prethodni "Archetype" za Brlog Records i ovaj, inače treći po redu, za Slušaj najglasnije. Za bend se pročulo nakon što je pjevačica Darja Kostić oboljela od teške bolesti bubrega i pokrenula humanitarnu akciju 'Devojka koja voli život' koja je između ostalog urodila i istoimenom kompilacijom Novih odmetnika (Čopor, Olovni Ples, Ivan Škrabe, Nina, Prkos Drumski, (izmenavremena), Mor Krom Kinski III...).

Za razliku od prethodnog albuma koji je imao veliku boljku neoriginalnosti, ovo je sasvim druga priča. "Archetype" je uz sve prijatne i vrlo lijepe Darjine vokale i ponekad iznenađujuće gitarističke i sviračke performanse bio nošen oportunističkom linijom manjeg otpora - previše je nalikovao na školsku pjesmaricu alternativnog i indie-rocka uzetog iz polovine 90-ih. Zaboravio sam tada spomenuti da je taj copy/paste princip podsjetio na jedan stari zaboravljeni zagrebački new-wave bend Parlament koji je imao tri sjajna, a kasnije i renomirano poznata glazbenika koja su prodefilirala po mnogim velikim rock bendovima - Dražena Šolca, Dubravka Voriha i Zorana Cvetkovića - Zoka. Oni su nakon raspada benda sredinom 80-ih nastavili karijere kroz rad sa grupama Film, Prljavo kazalište, Parni valjak... A osnovna boljka Parlamenta je bila očita preslika koja se kao pijana plota držala stilizacije The Police koje su 'skinuli' u svim pogledima. Bend je čak i po imageu na naslovnici debi albuma izblajhao kosu nalikujući na 'tri plavokosa ljepotana' - Stinga, Andy Summersa i Stewart Copelanda...

Vratimo se na temu... Eh, da, skoro me bilo strah poslušati ovaj album Stranded jer sam očekivao da će nastaviti kopirati svoje uzore, te da stilski i zvučno neće biti nikakvog napretka, no ugodno sam se iznenadio. Posve su okrenuli priču natjeravši vodu na svoj mlin ostavivši idole i utjecaje donoseći jedan sasvim drugačiji, slobodno se može reći, stilski zaokret koji pokazuje da su otkrili snagu vlastite kreativnosti. Očito su stali na loptu i dobro razmislili kuda i kako dalje. To su sada minimalistički iscrtane konture pjesama kao da ih je napravio sasvim drugi bend, no u principu i dalje je riječ o istoj postavi. Uz Darju na vokalu, tu su gitaristi Vladan Ostojić i Predrag Vernački, te bubnjar Boris Popov. Posebno je interesantan bas koji je posve potisnut u pozadinu i služi samo za upotpunjavanje ritam sekcije, a u nekim pjesmama se gotovo i ne primjećuje. U prvom planu su dvije kompaktno odvojene gitare na dva zasebna kanala koje gotovo više i ne frcaju ono filanje prepoznatljivih rock riffova već su usredotočene na bogatu gradaciju uglavnom staccato melodija lagano podebljanih echo efektima tako da u nekim pjesmama stvaraju atmosferičan osjećaj kao da je u igru uključen i synth (hm, a čini mi se da i jest). Također, pjesme su im poprilično drugačije, svaka ima neki svoj zaseban stilski pretinac i ne može se reći da nalikuju na nešto što se već moglo čuti.

Tako je sada sve u kompletu osvježeno i posve novo, te u cjelokupnom pogledu varira od indie-rocka, preko popa do trip-hopa, a izuzetno nježan, ugodan i nebesko prozračan Darjin vokal donosi 'ono nešto' posebno u svakoj pjesmi bez obzira što je riječ o gotovo klasičnim ljubavnim, mahom emotivnim i romantičnim stihovima (na engleskom) kakvih se na svjetskoj sceni nađe, ono što se kaže, 'na tone'. Uvodna "I told you so" me recimo prisjetila jednog meni veoma dragog benda, varaždinske Krankenhaus iz one zadnje faze karijere sa Anom na vokalu, elem, u pjesmi su povezani elementi laganog ambijentalnog jamminga s jazzy pristupom koji se spontano pretvara u brit-pop sa dinamično aranžiranim gitarskim solažama. Naredna "Learning from the stars" počinje blueserskim šlihom koji se razvije u raskošno otpjevanu grlenu himnu koja kulminira sa prijatnom rokačinom. I tako skladba po skladba... Svaka počinje uglavnom lagano i kroz vrlo dramatičnu dinamiku razvlači veoma dobre minimalističke kreacije ka distrozijama pojačanim finišima u umjerenim, pa čak i sporijim tempovima, primjerice u odličnim pjesmama "Silent hill", "Tonight", te trip-hopom uvijenima "Winter window", naslovnoj "You are me" i završnoj, veoma umješno dizajniranoj "From the corner" na kojima bi im pozavidjeli i Portishead u onom ranom periodu albuma "Dummy".

Zvukom, pjesmama, aranžmanima i općenitim stilskim referencama, "U Are Me" je ogroman napredak za bend koji je ne tako davno bolovao od usiljenog forsiranja njima omiljenih izvođača. Ovo je sada jedan posve drugačiji fazon u kojem se uočava vrlo jak autorski pečat, te ako bude sreće i Darjinog zdravlja, od njih se mogu očekivati prijatna iznenađenja.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 01/01/2012