Ne događa se baš često u posljednjih desetak, a i više sezona da neki novi rock izvođač s ex-Yu regiona koji je praktički došao odnikud već sa svojim prvim izdanjem napravi veliku komercijalnu pomutnju s potencijalnim hipotezama o širem globalnom uspjehu. Takvi su uistinu bili rijetki: pamtimo nagle uspjehe S.A.R.S., Kinokluba, Šank?!, Artan Lili, a pred 12 godina i Ramireza. Može se u tu skupinu pridodati i Goribor i Damir Avdić, no oni su imali debele dosjee iz prošlosti prije nego što su prešli na jače etikete s adekvatnom distribucijom. Slučaj ovog slovenskog četverca iz Kopera je još unikatniji. O njihovoj prošlosti se baš i ne zna osobito mnogo. Prije nego što su formirali bend 2012. svatko od njih je imao suradnje s brojnim slovenskim izvođačima, te su očeličivši zanat klesali striktnu taktiku za proboj na tržište pri čemu im je komercijalna karika vidljivi prioritet ne priznavajući nikakve teorije o pretjeranom artističkom dizajnu. U tom pogledu od ovog prvijenca niti ne treba mnogo očekivati: od 10 pjesama za čak 4 su napravljeni vrlo primamljivi videospotovi, a materijal sam po sebi je specifično kompromitiran na mainstream bazi za široki auditorij koji i ne mora biti samo teritorij ex-Yu već i cijelog svijeta.



Radi se o hard-rock glazbi čiji frontmen Tomaž Klepač - Tomi insinuira sve vitalne glasovne reference Bon Jovija, a tročlana sekcija Danijel Brezec (bas), Tadej Tadić (gitara) i Igor Marasović (bubnjevi) u stopu prate tu srednjestrujašku etiku britkih, jednostavnih i zavodljivih stilskih šablona što bez problema ulaze u uho radijskog etera poput mnogih inozemnih hitova tog faha. Zbog te same stilske odrednice u kojoj je revitaliziran klasični lirski hard-rock diskurz na relaciji muškarac-žena, odnosno fokusirana mačoidnost s elementima melodramatike, romantike, gorčih emocija i patetike bez ikakvih socio-političkih ili društvenih rakursa, samo po sebi se nameće da su detaljno razradili koncept strategije koja nikada nije zakazala, ali pak, s druge strane, kao Damoklov mač vise im tekstovi na engleskom jeziku koji je, zna se kako, (ne)prihvaćen u širem ex-Yu rasponu što se tiče domaćih izvođača.



No, bar za sada ostavimo taj faktor engleskog jezika postrance. Album je idealno pogođen u svim razmjerima po ničemu ne sugerirajući da je rad nekog regionalnog benda. Pjesme frcaju simpatičnim opsezima žanra s obaveznim akustičnim intervencijama na početku otvarajućeg singla "Don't give up", žestokim gabaritima "Good trade" gdje se može primjetiti i dio stoner/post-grunge etike djelomice uronjene i u nešto kompleksniju "Sunlight hour" obogaćenu klavijaturama Davora Klariča, gosta što im je unio i duh sintetičkih orkestracija, a ne manjka niti baladičnosti u akustičnom legatu "Come to me" popraćenom harmonijama violončelistice Maše Tomc i virtuoznim bravurama spomenutog Klariča.



Meni je nekako daleko zanimljivi onaj dio albuma gdje se odmiču od tih klasičnih stilizacija poput pjesme "December love" s blago distorziranim vokalom u šmeku mračnijeg Bona i Matthew Bellammyija ili zarašpaju u Muse-ovski prog/indie-rock u naslovnoj "You are me" koja se stilski posve odvaja od prepoznatljivih hard-rock kalupa s dodacima pucnjave i vokalnih samplova. A tu se nadmeće i tromo nafilan blues "Lazy crazy thing" prepoznatljiv kod mnogih zvijezda žanra od Deep Purple, Alice Coopera i Aerosmith do posve drugačijih brit-pop izvođača poput Feeder ili Stereophonic što su znali koristiti ovakve opservacije u svojstvu tranzicije stila na retrospekciju opusa. Naposljetku, završni singl "Still dreaming" kao osebujna laganica, odnosno starinski sentiš kakvog danas uistinu rijetko više nalazimo u suvremenom rocku, opet povezuje cijeli niz utjecaja iz prošlosti rock kataloga 'nezaboravnih' balada Heart, Guns'n'Roses, Boston, Journey, Nazareth, Lenny Kravitza, Nickelback, Pearl Jam...



Dakako, ovdje ne treba tražiti nikakve sofisticirane poante, a niti neki osobiti progres žanra s obzirom da je osnovni koncept benda usmjeren ka tržištu, a ne zadovoljavanju individualnih autorskih poriva premda je jasno da ovo četvoro muzičara s nekoliko gostiju može napraviti daleko više u kreativnom, odnosno umjetničkom pogledu. Sve im štima od produkcije i tehničkih postavki do same izvedbe s tim čarobnim Tomažovim vokalom koji ima sve šanse da očara medijski eter. Za početak karijere "You are Me" je pun komercijalni pogodak bez ikakve greške, a to što alternativnoj publici ovo nije njihova šalica čaja ova ekipa ne mari niti najmanje.

Naslovi: 1.Don't give up, 2.Believe, 3.Morning, 4.Good trade, 5.Sunlight hour, 6.Come to me, 7.December love, 8.You are me, 9.Lazy crazy thing, 10.Still dreaming

horvi // 06/11/2016