Već s prošlim albumom "Državni neprijatelj broj kec" iz 2009. godine beogradski thrash metal bend Nadimač su se dokazali kao istinski nasljednici legendarnih Bombardera ili Hellera. Početak ovoga benda seže unatrag do 2003. godine. A u osam godina svojega postojanja su objavili bezbroj spiltova, jedan EP, jedan DVD i skupa s ovim novim, dva albuma. Njihovo najnovije izdanje datira iz ove godine i nosi ime "Po kratkom postupku". Na njemu je rađeno pune dvije godine. I kao rezultat je nastalo četrnaest pjesama, od kojih su dvije na engleskom jeziku. Kao i predhodni album i ovaj je objavila kineska izdavačka kuća ADP (Area Death Productions). Pored toga, na albumu su učestvovali, onako pravo svjetski, i gostujući muzičari iz Japana i Italije.

Neću previše razglabati o povijesti ovoga benda. O njihovim dostignućima, gdje su i s kim sve svirali i bla bla bla. Hoću se koncentrirati na ovdje i sada. Ali prvo da uzmem daha i da se odmah na početku rasčiste neke stvari: Ovo nije album za ambiciozne karijeriste, nije za uglađene umjetništvo-ljubce, nije za ušminkane partijanere i svakako da nije za vjerne članove bilo kakvih stranaka ili nježne mamine maze. Ako se tko vidi u jednom od navedenog, onda je sada najbolji trenutak da prekine s daljnim čitanjem. Nadimač pravi albume za 'brkate' thrashoholičare, masne (duge) kose i s neurednom bradom. Ove su pjesme prije svega za one koje život šuta nogom u dupe. Ovi su tekstovi politički nekorektni, kulturno nesnošljivi i etički nastrani. Oni oslikavaju poslije-ratovski život na balkanu onih za koje nitko ne brine; kolateralne žrtve tranzicije ali zato heroje sveopćeg rasula. Kojima je polako ali sigurno sve ovo već dopizdilo. Generacije koje se ne sjećaju "boljih vremena" ali koje bi kao trebale napraviti neka "bolja" - ma vraga! Moždani kratki spoj je se već davno dogodio i njegovo manično lice Nadimač bez cenzure reflektira u ovih četrnaest pjesama. I to kroz brzi i beskompromisni retro-thrash metal, koji jede malu djecu. Neki, ovisno o tome koliko često imaju seks, bi njihov stil definirali još i kao speed ili crossover. Ali jedno je sigurno, bijes koji dolazi izravno iz utrobe se ovdje manifestira u vatrenim rifovima i frenetičnim ritmovima otprženim u nekoj ludoj maniri kao da ne postoji sutra. Sve pjesme su žestoke i intenzivne u kojima bubnjar kao da ne udara o bubnjeve, već po glavama svojih bivših nastavnika iz osnovne. Dok su melodije gitare kao prvo zlonamjerne i konfrotacijski nastrojene, pa tek onda sve drugo. Tu nema nekih velikih zastoja, nema podilaženja slušateljima ili nekih "nezaboravnih momenata". Kompozicije su kratke (najduže po tri i kusur minute), ali ipak uspijevaje biti precizne, provokativne, strastvene i katarzične - spoj energije i brzine. Ništa drugačija situacija nije ni s tekstovima. Koji u svojim tematikama doživljavaju jednu akumulaciju bijesa i turobnu intepretaciju naše realnosti. S mnoštvom izvrsnih dijelova koji mogu poslužiti i kao vrlo dobri slogani ili izreke. Da navedem neke od njih: 'Gore od rupe u stomaku je rupa u glavi' ("Hapsi sve"), 'nema smisla čuvati sebe, kad krajnji cilj je sloboda' ("Između dve vatre"), 'u glavi gaji inteligenciju nisku, da pokrene put u apokalipsu' ("Gas do daske") ili 'ja bi da budem uspešan, nažalost ipak nisam podoban' ("Bekstvo od slobode"). U njima se bez prezanja ili oklijevanja sve usrane stvari imenuju pravim imenom i opisuju kakve doista i jesu. Još jedna stvar vrijedna spomena su dizajni omota njihovih albuma. Uređeni u stilu onih modernih dječijih stripova u boji. Ali na njima se nalaze prizori koji su sve drugo samo ne pogodni za mlađe uzraste. Uzmimo za primjer ovaj album; na naslovnici se nalazi eksplodirana nuklearka, izmučeni biznismen svezan za stub, ispaljeni ridikulni EU-junak i svećenik-pedofil kojeg odvode na sječu glave.

Ma zajebi sve ovo! Ovdje nije potrebna daljna analiza. Ovo je prejebeno thrash metal ostvarenje, tehnički bez zamjerke i na visokom nivou. Očekivanja na nešto glazbeno inovativno ili novo će biti zasigurno razočarana. Ali suvi barut ostaje uvijek suvi barut, bio on u bombi ili metku. I kada bi se Nadimač optužio za kopiranje tamo nekih legendarnih bendova preko bare, pa zaboga gdje bi onda stigli da nam je sve sveto i nedodirljivo? I očito je da će dečki iz Nadimča svirati klasični thrash metal dok ne umru nekom prirodnom smrću ili dok ih ne izmasakriraju ljutiti susjedi. Pa tko voli, nek izvoli.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 23/12/2011