Povratak stare legende. Po izgledu, stavu i imageu djeluje upola mlađi, a tako mu i zvuči ovaj jubilarni 20. album sa industrial/ dark-wave strukturom i mračnom tematikom punom emocija.

Gary Numan nikad prije nije imao ovako dugačku pauzu između dva studijska albuma. Posljednji "Jagged" objavio je 2006. i spada mu u krug onih nekoliko najlošije plasiranih na britanskoj listi (UK no.59), a pauzirao je zbog porodičnih obaveza brže-bolje dok još za to ima šanse u poznim 40-tim godinama života. Ovaj nekadašnji miljunaš još uvijek je vlasnik aero parka sa avionom kupljenim od zarade prva dva hit-singla "Are friends electric?" (1979, UK no.1) i "Cars" (1979, UK no.1, USA no.9), a u međuvremenu je svoj leteći odred proširio sa nekoliko jedrilica usput se zabavljajući i kao instruktor letenja. Na početku 21. stoljeća, 2000. godine je stupio u brak (sa Gemmom O'Neill, članicom Gary Numan fan cluba) i onda se posvetio stvaranju naraštaja. Rodile su mu se dvije kćerke i jedan sin, a diskografsku pauzu od 5 godina studijske neaktivnost nadomjestio je sa čak 6 live albuma na kojima su između ostalog sabrani nastupi sa John Peel sessiona, kao i cjelokupni zapisi sa promotivnih koncerata posljednjeg albuma "Jagged", te sa posebnih turneja na kojima su se zasebno izvodili samo materijali sa najuspješnijih albuma "Replicas" (1979), "The Pleasure Principle" (1979) i "Telekon" (1980). Doduše bio je aktivan u tih 5-6 godina tek povremeno nastupajući izvodivši uglavnom materijale sa tih albuma pokušavajući revitalizirati stari dio slave na kraćim turnejama po Britaniji, Australiji i USA, a kako raporti govore jedan od najznačajnijih je održao 8.III 2008. u Manchesteru na njegov 50. rođendan kada mu je supruga uz pomoć pratećeg benda na pozornicu donijela ogromnu rođendansku tortu. Događaj je zabilježen na DVD-u "Replicas Live" objavljenom 2009. Također je mnogo pažnje posvetio imageu, provodio je dijete reducirajući kilograme, a kako su godine odmicale, mahnito je presađivao kosu (prvi puta još 1983.) tako da danas ima bujnu crnu kosu kakvu nije imao niti kao 20-togodišnjak na početku karijere. A šuška se i da je nekoliko puta viđen kako posjećuje estetske kirurgije i facelifting ordinacije... Mora se priznati da sa ovim korekcijama i malo nezaobilaznog make-upa vraški mlađahno izgleda za osobu od 53 godine. Tko ga ne zna, ne bi mu dao više od 25-30, a sve to ide i u prilog njegove glazbe i stila koji jednostavno ne pokazuju nikakav zub vremena.

Kao što je koncem 70-ih i početkom 80-ih bio posve inovantan sa tehnikom teškog heavy zvuka syntha preko gitarske distorzije kojom je nadahnuo pionire electro-industriala, electro/synth-popa i EBM-a, tako je i u drugoj deceniji 21. stoljeća, već više od 30 godina ostao dosljedan spajanju eksperimenata sa nekim kurentnijim, u njegovom slučaju alternativnim žanrovima. On se još koncem 80-ih ozbiljno počeo zanimati za industrial na albumu "Metal Rhythm" (1988, UK no.44), a kasnije su mu neke velike zvijezde žanra odale priznanje da je strahovito mnogo utjecao na njih, primjerice Trent Reznor (Nine Inch Nails), Marylin Manson ili Fear Factory. A ne treba zaboraviti da je osim velikog utjecaja na new-romantics i synth/electro-pop (osobito Depeche Mode) mnogo zadužio i inspirirao neke drugačije glazbene stilove i izvođače poput Armand Van Heldena, Trickyija, Jarvis Cockera, QOTSA, Afrika Baambaate, Becka, Battles, pa i samog David Bowiea. K tome dodajmo da je ženski pop trio Sugarbabes 2002. ostvario UK no.1 hit-singl "Freak like me" u kome su korišteni elementi velikog Numanovog hita "Are friends electric?".

Na ovome obljetničkom, dvadesetom po redu studijskom albumu s obje noge je ostao u industrialu pozvavši svojeg najnovijeg suradnika Ade Fentona s kojim je već radio na prethodnom albumu "Jagged", te na Fentonovom debiju "Artificial Perfect" (2007). Obojica potpisuju produkciju i kompozicije, a Numan je u interviewu izjavio da im je nit vodilja bio koncept vođen zamišljenim filmskim scenarijem u kojem su korištene neke nerealizirane ideje i pjesme sa studijskih sessiona za albume "Pure" (2000, UK no.58) i "Jagged". Kroz cijelu karijeru Numan je održavao nevjerojatano prepoznatljiv stil mada je mnogo vrludao i mjenjao žanrove osobito u 80-im kada se tu znalo pronaći i veselih, zabavnih i lepršavih pjesama, ali je uspio očuvati onu ledenu karizmu s čudnovatim šmekom statičnog robota kada je na početku vrtoglavog uspjeha znao cijele koncerte provesti nepomičan na pozornici buljeći u jednu jedinu točku pravocrtno ispred sebe ignorirajući publiku. No, on odavno više ne glumata statičara već je danas izuzetno pokretljiv na sceni kao da proživljava drugu mladost. Njegove su pjesme odvajkada zvale na plesni podij, pa je tako za najavu ovog albuma prvo objavljen kolaboracijski singl "My machines" sa američkim eksperimentalistima Battles koji se na žalost ne nalazi na ovome albumu, ali se zato nalazi na Battles albumu "Gloss Drop". Pjesma bi doduše razbila mračnu koncepciju sa rasplesanim ritmičkim tempovima, eksperimentalijama i živom svirkom na pragovima dance noise-industriala, ali je barem mogla biti uvrštena kao bonus. Ali zato je neformalno objavio prvi promo singl "The fall" koji posve uvodi u čitavu atmosferu albuma sa tromim plesnim elektronskim tempom, specifičnim harmonijama syntha, naglašenim elektronskim basovima, efektima i tko će ga znati kakvim sve sintetičko-eksperimentalnim zahvatima u kojima se ne zna šta je i kako odsvirano. Da li u njoj ima gitare ili se ponovno poslužio starim trikom syntha preko gitarske distorzije, tko će ga znati... U pjesmi se Gary obrušava metaforama o raspadu nekih vitalnih stvari u životu kada cijeli svijet ide doslovce dođavola, te da je u takvoj situaciji jedan od izbora ples koji daje dovoljno snage da ne osjećamo tugu i potištenost.



Inače, tematika cijelog albuma je veoma mračna i često je introspektivno povezana sa razočaranjima, tugom, smrću, gubitkom emocija, ali se tu pronađe i vrlo lijepih balada kao što je "For the rest of my life" u dvije varijante (druga je sa sufiksom 'reprise'). Ona naizgled ne govori o nekakvoj nježnoj ljubavi, već o zastrašujućoj slutnji kada se u životu približavaju emotivne nesreće koje se ne mogu izbjeći, dok je "For the rest of my life (reprise)" nastavak iste u kojoj se na samoj završnici otkriva da se glavna nesreća dogodila na ljubavnom teritoriju ('but I lost you for the rest of my life'). Ova druga je uvijena u minimalistički dark-wave potkrijepljen pianom, akustičnom gitarom i zloslutno turobnim harmama ambijentalnog syntha u dubokoj pozadini, dok je prva osebujan tromi electro-industrial s pop elementima kakve su od Numana maznuli Depeche Mode za svoje lagane electro-pop skladbe, osobito one nastale u 21. stoljeću. Za primjer može veoma dobro poslužiti njihov hit "Wrong".

Cijeli koncept odiše senzibilnošću i nenametljivom gothic ljepotom, pa tako na samom početku instrumental "Resurrection" uvlači svojim zlokobnim dark-wave stilom u atmosferu od koje se može očekivati uistinu svašta, pa čak i brutalnosti. Plesna "Big noise transmission" sa dvojakim vokalima (šaptavi i grlene arije) odmah trese kao jedna od ponajboljih Numanovih skladbi u posljednjih 10-15 godina, a nafilana je umjerenim electro-industrial rock elementima koje su od njega 'pozajmili' Nine Inch Nails i stekli svjetsku slavu. Pjesma nije prežestoka, ali nije recimo niti daleko od novosadskih DreDDup samo što ne nosi onaj ekspresivniji i brutalniji izričaj kakvog gaji frontmen MiKKa. Baladična "Dead sun rising" naoko po nazivu izgleda kao da je naslovna, ali valja obratiti pažnju na igru riječi 'son' i 'sun'. U tome je Gary odvajkada bio minimalistički perfekcionista i često je zbog ovakvih stilskih figura znao zavaravati nedovoljno koncentriranog slušatelja. Jedno od pravih remek djela na ovom radu je "When the sky bleeds, he will come" koja opet može navesti na zabune prilikom slušanja zbog nekoliko ritmičkih izmjena. Počinje atmosferično, nastavlja se u dvojako promjenjivom dinamičnom tempu s fokusom na refrenu o noćnoj mori, pa se opet spušta u atmosferičnost i razbija se u pravilnim intervalima kroz eksperiment i naglašene plesne refrene, a sve skupa djeluje kao čudnovati i nekonvencionalni progressive-pop s industrial temeljima.

Album šeta po nekom sistemu jedna lagana ambijentalna dark-wave i jedna plesna industrial pjesma, pa se tako nižu komad za komadom u kojima se prepliće piano melankolija u veoma lijepoj laganici "Not the love we dream of" gdje Numan progovara o onom stanju kada se pokušava osloboditi demon bijesa nakon razočaranja, a zatim odmah uskoči u energičan, već spomenuti plesni singl "The fall". Kažem energičan, jer tako djeluje u kontekstu poredanih kompozicija mada je pjesma u principu tromi plesni electro-industrial. Naredna "We are the lost" sa svojim bubnjarskim prelazima na samom početku može navesti da je Gary nakratko odstupio od ovog miš-maš sistema laganih i plesnih tempova, no rasplet pjesme pokazuje da je ovdje u principu riječ o duboko mračno, potisnuto i prigušeno laganoj temi koju vozi moćan i ritmičan obredni scenarij. Pred samim koncem pristižu dva instrumentala - kakofonična "Into battle" u minimalističkim gradacijama, a kao završnica utkana je još jedna 'repriza', ovaj puta piano varijanta "Not the love we dream of (piano version)" koja djeluje jezivo, gotovo kao pogreb zbog promjena u strukturi vrlo šturih, ali pomno izabranih tonova, kratkih ambijentalnih melodija i samrtničko tromih tempova. Za sam pojam suvremenog electro-industriala, "Dead Son Rising" je vrlo trom album i ne bi mu manjkalo da je barem u nekim pjesmama odšetao u žešće i energičnije sfere, no Numan kao vječiti rafinirani stilista očigledno se ne prepušta nikakvim 'nu' fazonima koji bi mu donijeli i ponekog novog fana više. Ono 'nu' u njegovom prezimenu je samo po sebi dovoljno. On i dalje ostaje na svojem prepoznatljivom terenu kojeg metamorfozama pretapa u neke druge žanrove, a ovaj mu industrial/ dark-wave veoma dobro pristaje još od albuma "Sacrifice" iz 1994. (za američko tržište je nosio naziv "Dawn"). Naravno, album je namjerno ovako prilagođen u tromijem tempu, ali zato live snimci nekih skladbi s ovog albuma na youtube-u pokazuju da njegov prateći bend sjajno adaptira zvuk na pozornici u relativno žestokom stilu. Zna se do koje granice to Numan dozvoljava, taman do prihvatljivosti, inače bi se pretvorili u industrial-metal, a na to još nije pomišljao i kako se čini, vjerojatno niti neće. Mada bi mogao, ne bi bilo loše. Možda jednog dana.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/10/2011