Kako je vrijeme odmicalo, Gary Numan je pomalo, a kasnije i sve dublje padao u zaborav mada je neprestano bio aktivan. Niti jedan studijski album nakon "Outland" (1991, UK no.39) nije se dočepao top-40, a hit-singlovi su mu postali toliko rijetki da se samo "Crazier" (2003, UK no.13) pronašao u radio eteru. Posljednja dva albuma "Jagged" (2006, UK no.59), a osobito "Dead Son Rising" (2011, UK no.87) ostvarili su najlošije plasmane, brda nepotrebnih kompilacija i čak 15 live albuma u posljednjih 10 godina (!) su prolazili nezapaženo, na velikim festivalima je dobivao termine uobičajene za demo izvođače nastupajući rano popodne ili u sitne jutarnje sate za šačicu promatrača, te se s pravom stvorio utisak da stara zvijezda otima kruh i prostor mladim entuzijastima punim vjere i nade da će ih netko zapaziti. Singlove i video-spotove je prestao objavljivati, a kako nikad nije osobito dobro prolazio u Njemačkoj i Francuskoj, veoma rijetko je održavao turneje po kontinentalnom dijelu Europe praktički se začahurivši u Britaniji mahnito nastupajući gdje se god moglo. Održao je turneju po Australiji i USA izvodivši samo materijale s najuspješnijih albuma odprije 30 i više godina, a na nove radove gotovo više nitko osim jezgre vjernih fanova nije niti obraćao pažnju.

Od sve te aktivnosti s kojom je doslovce postao toliko dosadan reciklirajući stare uspjehe kroz brojne video DVD live zapise (čak 12 u zadnjih 9 godina!) na koncu je ipak uspio povratiti dobar dio slave s ovim albumom dospjevši na UK no.20 što mu se posljednji puta desilo prije točno 30 godina s albumom "Warriors" (UK no.12) nakon kojeg je njegov status moćnika show-biza počeo tonuti u prosječnost druge-treće-četvrte lige. Daleko od toga da se s padom popularnosti njegov stil ofucao; i dalje je mnogo eksperimentirao objavljujući redom zanimljiva studijska ostvarenja šarajući po electro/ industrial-rocku i metalu, no kako je vidio da je sve manje i manje interesantan širokoj publici, neminovno je povukao radikalan potez.

S ovime albumom se stilski doslovce vratio u period rada s prvim bendom Tubeway Army s konca 70-ih, a osim toga, dvije pune godine je objavljivao demo verzije novih pjesama "Everything comes down to this", "A shadow falls on me", "I am dust" i "We're the unforgiven" koje su uz paypal download i fizičke cd-ove davale i specijalne VIP ulaznice za njegove koncerte. Naposljetku, trud mu se isplatio uz prateći bend s Ade Fentonom (programi, klavijature), Robin Finckom, Steve Harrisom i Tim Muddimanom (gitare i bas). Sve te njegove nerado i nevoljko odrađivane turneje na kojima je izvodio samo ono što 'ljudi traže', pokazale su mu kako publika pati za nostalgijom, no nikako nije osoba koja pokušava živjeti na račun stare slave.



Ove četiri pjesme jesu okosnica albuma sa mračnim sadržajem, depresivnim atmosferama i tromim ritmovima, tj. svim prepoznatljivim Numanovim medikamentima, no ovdje se nalazi još sijaset veoma dobrih pjesama. "Here in black" neminovno dokazuje koliko je važan i utjecajan glazbenik bez kojeg bi upitan bio uspjeh industriala u 90-im, recimo Trent Reznora i Nine Inch Nails, te Marilyn Mansona. Zatim tu je vrlo plesna "Love hurt bleed" kojom se povezuje sadašnjost i prošlost asocirajući pomalo i na megahit "Are friends 'electric'?", te jedna od njegovih ponajboljih balada u posljednjih 30-tak godina - "Lost". Nabijena nježnim tonovima klavira bez distopijskog zvuka ili oštre industrial-elektronike, ali i mračnim emocijama, govori o turbulencijama koje je doživljavao u posljednjih desetak godina braka kada su mu se desile drastične promjene u pogledu roditeljskih obaveza. Pričalo se da nije mogao podnijeti novi način života koji ga je onemogućavao da se posveti turnejama i onom konstantnom radu na novim albumima (osobito nakon "Jagged" 2006. kada je pauzirao 5 godina), te da je posve izgubio radni elan i navike na račun napadaja teških životnih kriza i depresija.

Uz još barem 3-4 iznimno kvalitetne pjesme koje su uglavnom mračne laganice ("Splinter" pojačana synth orkestracijama i ženskim vokalima, "The calling", "Where I can never be", "My last day") ili plesne "Who are you", Numan se nadahnuto vratio na kreativnu stazu. Otvorio je srce i oslobodio se unutarnjih frustracija progovarajući o strahovima i nemirima koje je držao sve ove godine u sebi. Težinu i nesklad takvog života često su dočaravali upravo oni koji su od Numana mnogo uzimali mada se to u prvi mah i nije primijetilo kroz neke 'sporadične' pjesme. Uzmimo samo za primjer spomenutog Reznora koji je na vrlo sličan način dosegao svjetsku slavu, a kasnije i priznanje samog Johnny Casha koji je obradio "Hurt", neprikosnoveno blisku pjesmu Numanovim emotivnim metamorfozama.

Ono što mu nije uspjevalo sve ove godine kada je sagorijevao u artističkim ambicijama i vrlo hladno isklesanim impresijama, realizirao je kroz ovaj album na kome je dohvatio adekvatan stupanj kreativnog otriježnjenja. Najbolji i najoriginalniji je bio kada je govorio o sebi i bliskoj okolini bez pretjeranih fantaziranja, a ovdje je skupio svu moguću kurentnu sposobnost vrativši se u punu autorsku formu. I lirsku, a i glazbenu.

Vratio se s proizvodom koji bez ikakve sumnje spada među dva-tri njegova najbolja albuma u karijeri. Pronašao je svoj unutarnji glas koji je vapio i zapomagao, oslobodio se tereta i sa zadovoljstvom može konstatirati da je jedan od rijetkih sretnika iz plejade synth-popa i new-wavea koji su se s uspjehom ponovno vratili ka svojoj profesiji.

Naslovi: 1.I am dust, 2.Here in black, 3.Everything comes down to this, 4.The calling, 5.Splinter, 6.Lost, 7.Love hurt bleed, 8.A shadow falls on me, 9.Where I can never be, 10.We're the unforgiven, 11.Who are you, 12.My last day

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/11/2013