home > mjuzik > In The Grace Of Your Love

kontakt | search |

THE RAPTURE: In The Grace Of Your Love (DFA/ Modular, 2011)

Pa ljudi moji da li je ovo moguće...? Ne, ovo nije moguće...

Čuveni vapaj, vrisak, legendarna izjava pokojnog sportskog komentatora Mladena Delića 'pa ljudi moji da li je ovo moguće' ušla je u sve pore životnih tokova. Prisjetimo se, bilo je to na kvalifikacijskoj utakmici u Splitu 1983. između Jugoslavije i Bugarske kada je Radanović u posljednjim sekundama zabio gol za pobjedu 3-2 i bivšu državu odveo na europsko nogometno prvenstvo 1984. u Francusku. Obje reprezentacije su trebale samo pobjedu koja im je značila plasman na Euro '84, no bila je tu i treća opcija. U slučaju bilo kojeg neriješenog rezultata plasirali bi se Norvežani koji su vjerojatno posljednjih 20-tak minuta kod rezultata 2-2 već počeli slaviti svoj dugoočekivani plasman na veliko takmičenje očekivajući posljednji sučev zvižduk. I onda se desio onaj Radanovićev krumpir-zgoditak iz abnormalne gužve, Delić je provalio svoju legendarnu izjavu, a norveški komentator je vjerojatno psujući sve po spisku u nevjerici poviknuo 'ne, ovo nije moguće'. Bilo je to potpuno razočarenje za Norvežane koji su se već pakirali na ždrijeb skupina u Švicarsku...

I evo, ovaj uvod se fino uklapa u dugoočekivani novi album njujorških The Rapture, svojevremeno u prvoj polovici prošle decenije jednih od najvećih nada dance/post-punk revivala kojima je samo bio potreban još jedan pravi korak do statusa velikog benda poput Franz Ferdinanda, Bloc Party ili The Killersa. No, kako je čitav retro/ revival hype gotovo nestao istom brzinom kao što se i pojavio, The Rapture su u predugačkoj pauzi od 5 godina potpuno izgubili kompas kao i masa stilski sličnih bendova (Hard-Fi, Bravery, Hot Hot Heat, Radio 4, Editors, Interpol...). Umjesto da nastave započeto, oni su se nevjerojatno srozali na nivo neprepoznatljivog mainstream pop benda koji po više ničemu ne odaje da je nekoć imao reske gitarističke shuffleove, wah-wah, distorzije, obilje plesne energije i odriješite post-punk pjesme.

Novi album je na žalost još dublje poniranje u povijest; ovo više nema veze sa post-punkom od prije 30 godina, ovo je čeprkanje po zvuku od prije 40 godina i nečemu što ima natruhe Roxy Music, ali samo natruhe. I to tako slabašne da se uopće ne mogu prisjetiti niti jednog benda ili izvođača koji su svojevremeno rabili ove elemente u ovako očajno lošem, plitkom, blijedom i beskarakternom obliku. Ma niti čak Culture Club, KajaGooGoo, Icehouse, Scritti Politti, A Flock Of Seagulls ili recimo Zana nisu radili ovako prozirnu muzičicu koja je bila pod debelim utjecajima Roxy Music. Ovo je neka beskrvna kopija The National, Arcade Fire i White Lies furke, ali u strahovito neinventivnom izdanju da jednostavno nije moguće za vjerovati kako dolazi od benda čiji su hitovi "House of jealous lovers" i "Sister saviour" plesnim podijima odzvanjali kao alternativni nadomjestak za Gang Of Four, P.I.L., Talking Heads i The Pop Group, te su bili idealnim prototipom za prethodnicu bendova poput LCD Soundsystem ili makedonskih Bernays Propaganda i PMG Kolektiv.

Ovo što se dogodilo sa zvukom The Rapture jednostavno nije moguće. Bend je poput Norveške reprezentacije izgubio skoro pa dobiveni meč, pa makar on bio i remi. I ovakav prosječni, neriješeni, neutralni, remizirani rezultat bio bi dobar da na albumu postoje barem 2-3 solidne pjesme. Ili barem jedan potencijalni veliki hit, ali još veći od "House of jealous lovers" koji bi ga izvukao iz kreativnog ambisa. Ali njega nema, niti ne miriše da bi se išta od ovog materijala moglo približiti barem polovičnoj snazi prethodnih albuma. Sada naprosto više nije važno što je otišao basist Matt Seffer, a bend se sveo na trojac, kad Luke Jenner (vokal, gitara), evo po drugi puta za redom ne može dosegnuti onu autorsku briljantnost pokazanu na debiju "Echoes" (2003, USA no.121, UK no.32) koji je između ostalog bio proglašen albumom godine prema pitchforkmedia.com-u.

Zvuk se neoprostivo svodi na banalne pop melodijice syntha i elektronske bas linije Gabriel Andruzzija, te 1/1 ritmove bubnjara Vito Roccofortea, dok se ona specifična gitara kroz čitav album gotovo niti ne pojavljuje. Ovakva potpuno ogoljena konstrukcija vrvi od šupljina i doslovce se vrti oko infrastrukture Roxy Music iz 1970-ih godina ali kada su samo na probama bili bubnjar i klavijaturist. Uz to Luke Jenner se bacio u neku vokalnu sinkopu nalik na Beach Boys glasiće, te kada nakon prve tri pjesme "Sail away", "Miss you" i "Blue bird" koje još imaju kakav-takav synth-pop prizvuk najbanalnijeg new-romanticsa, pristiže neshvatljivo blesavi humpa-cumpa pop "Come back to me" sa repetativnom melodijom harmonike koji bi još mogao proći u slučaju Gustafa i neke njihove veselice, ali nikako se ne uklapa u profil benda kao štu su The Rapture. I onda konačno dolazi gitara u naslovnoj "In the grace of your love", ali Bože mili, šta je ovo??? Nekad se album "Aural Sculpture" The Strangles iz 1985. smatrao najnižim stadijom na kojeg nekadašnji punk bend može pasti ponirući u pop klišeje, no ovo je debelo nadmašilo i onu jako lošu komercijalnu etiku pop/dance-rocka 80-ih godina. Pa ovakve loše pjesme nisu radili niti KajaGooGoo... I tako redom se nižu pad za padom kroz nekakav funk pokušaj u "Never gonna die again" koji zazvuči kao kombinacija Duran Duran sa albuma "Notorious" i Kid Creole And The Coconuts, u "Children" pokazuju užasno loše elemente disco-popa Roxy Music, te Ultravoxa iz one najslabije faze sredine 80-ih prije raspada, zatim neke vrlo slabašne štoseve rave/dance-rocka LCD Soundsystem u "Can you find a way?", a dok pristigne na samom kraju albuma singl "How deep is your love?" u electro-pop/rock maniru Garbage, Scissor Sisters i St.Ettienne "Only love breaks your heart" koja još koliko-toliko priziva na plesni podij, jednostavno vas prethodni dio albuma potpuno ubije svojom predvidljivošću i plitkošću. Ali ubjedljivo najgori trenutak albuma ostvaren je u "Roller coaster" gdje se Jenner pokušao vokalno približiti David Byrneu, te zvuk orijentirati ka nekoj Talking Heads kopiji iz vremena posljednjeg im zvaničnog albuma "Naked" kada su se poigrali sa latino i južnoameričkom tradicionalno popularnom plesnom glazbom. Nevjerojatno.

Kako su stvari krenule, ako ovako nastave, sljedeći album bi im mogao biti nešto nalik na ženske pop bendove 60-ih kao da se pripremaju zaprijetiti Adele, Duffy, Ciari, pokojnoj Amy Winehouse, ali daleko su oni od bilo čega što ima veze sa finom pop estetikom. Čini se da su zaboravili svirati i komponirati pjesme...

Nevjerojatno koliko je ovo loše, bezidejno i beskrvno urađeno. Ovako loš album nisu napravili niti Gang Of Four sa onim svojim pop posrtanjem zvanim "Hard" iz 1983. godine, pa niti Simple Minds sa raskošnim ništicama poput "Real Life" i "Good News From The Next World".

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 18/09/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: S&M2

METALLICA: S&M2 (2020)

| 22/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Støries Øf Undeniable Abhørrence

Abhorrent Cabaret: Støries Øf Undeniable Abhørrence (2020)

| 22/09/2020 | marko |

>> opširnije


cover: Here

GLIGOR KONDOVSKI: Here (2020)

| 17/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Vertigo

ZAKK SABBATH: Vertigo (2020)

| 16/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 08_2020_XU

SVEGA POMALO: 08_2020_XU (2020)

| 15/09/2020 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*