Prvo se smiješ, a onda skoro plačeš. Strahovito iskren, emotivan, humorističan i otkačen rad dvojca iz Bora. Da, onog Bora koji je iznjedrio Goribor. Preporuka: akustični album 2011. godine!

Ha-ha-ha!!! Ne sjećam se kada sam se zadnji puta ovako iskreno nasmijao i zabavio bez ikakvog silovanja satire ili traženja neke komedije na TV-u. Ovdje je riječ o kompletnom akustičnom albumu u maniru svojevrsnog šan(k)sonjerskog kabareta, polupijanog i otkačenog performansa koji je nafilan osebujnom satirom iz pravog undergrounda radničke klase koja još uvijek ima smisla za romantiku, zajebanciju i sirotinjski hedonizam, koliko god da mogu u njemu uživati.

Od samog imena, preko omota na kome se nalaze glavni autori ovog projekta ogoljeni do pojasa uvijeni u rudarsku zastavu sa obaveznim gumenim čizmama na nogama uslikani na rudarskom kopu, do samog sadržaja albuma koji iznosi gotovo sat vremena, uočava se da je ovima itekako stalo do originalnog, posebnog, pa skoro i jedinstvenog umjetničkog izraza. Bend ili projekt, kako god, čine Miroslav Mitrašinović i Saša Lovrić - Lovke (znan po onom odličnom electro-experimental albumu "Sigma!" iz 2008. potpisan kao Ubikvitetna Eritrofobija), a ovdje su nanizali 15 uglavnom akustičnih kompozicija, ritmički vrlo mirnih i neopterećenih sa nekakvim pretencioznim stilskim varijacijama u kojima koriste akustičnu gitaru, bas, malo syntha, piana, harmonike i klavijatura, te tu i tamo ritam-mašinu. Sviraju odlično, ležerno i poprilično ambijentalno kao da se nalaze u nekom zadimljenom lokalu u kome face poput Tom Waitsa i Goribora (Pitija i St-a) samo čekaju da se s vremena na vrijeme priključe ovom dvojcu i uskoče u ponekoj kompoziciji na vokalima ili glazbenoj pratnji. Stilski bi ih se dalo svrstati u šarolik pasaž kantautora i bendova kakve je r'n'r povijest oduvijek imala još od vremena Dylana sve do recimo slovenskog Andrej Šifrera, crnogorskog Miladina Šobića ili hrvatskih vedeta poput Arsena Dedića i Ibrice Jusića, pa do recimo ekipe iz Čoporovog Brlog Recordsa ili najnovijeg otkrića koje se odaziva na ime Čudnoređe. Mada nije hit, a niti možda nikada to neće postati, uvodna pjesma "Bora Ćuk" praktički otkriva sve tajne ovog lucidnog dvojca. U njemu gostuje još nekoliko vokala (kao gosti na albumu se spominju Nenad Pantić, Jelena Jelić i Ljiljana Martinović), a skladba govori o Bori, mineru iz rudnika koji je nesretnim slučajem skončao život jer ga je udario trap, kamion koji prevozi rudaču. Kroz nevjerojatno satiričnu izvedbu s vrlo dugačkom pričom i sloganom 'mineri samo jednom greše' (ha-ha-ha), otkriva se da bend dolazi iz Bora ('nadiso se Bora borskog dima'), te da će cijeli tijek albuma biti u stilu 'proleteri svih zemalja ujedinite se' i 'a kad pukne mina, sve miriše na borovu šumu'. U svemu ovome ima strahovito mnogo starogradskog šliha koji podsjeća na recimo Zvonka Bogdana, ali na sasvim alternativan rock način što se osobito uočava kod načina pjevanja i intonacije izvedbe. Jedina plesna pjesma je "Gotova stvar" koja ima klasičan pop-rock stil recimo u fahu U škripcu cirka 1982. (album "Godine ljubavi"), te kada se možda pomisli da će album krenuti u tom toku, ostatak materijala se pretvara u fantastičnu šljakersku satiru punu komičnih tekstova i akustičnih glazbenih intervencija. Tako primjerice "Kasirka" govori 'ja sam rođen kao stoka sa nebom ispod pazuha, sa Kosovom u grudima/ u kamenu spava ljubav, a u tebi kamen je/ nemoj bisere pred svinje... kupila bi me od kusura, što kasirka tebi jednom dala', a "A možda" opet govori o ispraznosti radničkog života koji nije ostavio svoje snove 'u zelenoj travi'. Mnogo elegičnog ugođaja obdareno je sa soc-realističnim ambijentima koji podsjete na socijalizam, nekadašnji SSSR, tugaljive zvukove koji su bili zaštitni znak komunizma i gorde radničke klase, te mic po mic uvlači se sve dublje i dublje pod kožu. Neke od pjesama asociraju po nekim melodičnim intervalima na neke značajne rock kompozicije, ali da me biješ, ja se ne mogu sjetiti koje su to jer tekst vodi glavnu riječ kao da se nalazite u atmosferi neke seoske birtije u kojoj ste jedini gosti sa svojom otužnom ekipom kolega šljakera s posla i pri tome prilično pijani srokate cijelu plaću za koju ste mučenički radili mjesec dana (primjerice pjesme "Olegova pesma", "Pezejac"). Raspredaju se kafanske priče o razbijenom starom PZ automobilu, spavanju u kuhinji na nenamještenom krevetu, te o tome kako vas je ostavila žena, a ujutro morate opet na posao. Lijepe stare svakodnevne tužaljke Duo Trojica su doveli do statusa odličnih komedija koje su naoko humoreske, ali iza sebe imaju debelu pozadinu ozbiljnog i veoma tegobnog života. Na sredini albuma, dolazi veselica "Op, mala, op" koja će možda podsjetiti na neku mješavinu Balaševića i Poguesa, ali niti izbliza nije komična kako bi se činilo. Bend ju je samo fino adaptirao da zvuči veselo, a onda dolazi "Pesma za kola" u kojoj se osjeti ritmički segment nalik na čuveni hit "Do it again" Steely Dan, pa onda se nakratko ubaci u house tempo, no lirski karakter je socijalan, emotivan i veoma težak. Ostatak materijala čine veoma dobre i poetične pjesme od kojih valja izdvojiti "Zapliću mi prsti", "Mama" i bluesersku "Altruistička" sa stihovima 'došao sam da te koljem/ ...tebe klati dok rakija mozak mlati/ carpe diem dok rakiju pijem, šta to znači dok te bijem' (ha-ha-ha).

Uglavnom, da ne razglabam sada o svakoj pjesmi ponaosob, ovdje se nalazi odlična dokumetacija teškog šljakerskog života ljudi koji su mogli biti intelektualci, pisci i umjetnici, a primorani su da preživljavaju od mukotrpnog rada u rudarskom oknu koje im je jedini 'prozor u svijet'. Pri tome se odlično zajebavaju i boli ih kita šta će tko o tome misliti jer su kruh zaradili svojim poštenim rukama.

Odlično u svim pogledima.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/08/2011