Nekad vodeći emo bend Taking Back Sunday danas su sjajan spoj svega i svačega u novom ruhu s povratnikom John Nolanom.

Njujorški 'svašta pomalo' bend Taking Back Sunday nikako da povrati stari sjaj još od vremena kada ih je napustio osnivač i gitarist John Nolan nakon hvaljenog debija "Tell All Your Friends" (2002). Neprestano su šarali sa stilovima od početnog screamo pop-punka, preko hardcorea, post-hardcorea, alternativnog rocka, sve do koketiranja sa emo predznacima, a u nekim slučajevima i sa komercijalnim r'n'r, rhythm'n'blues, pa i dance-punk/rock elementima u kojima se našlo akustike i orkestracija...

U nekoliko navrata su mjenjali postavu, a po mnogima najbolji rad su ostvarili sa prvim frontmenom Antonio Longom koji je iz nekih osobnih razloga zamjenjen Nolanovim prijateljem Adam Lazzarom iz Sjeverne Karoline. Radilo se o prvom demo materijalu "Taking Back Sunday" koji je objavljen kao d.i.y. EP 2001., a nakon što su doslovce Longa izgurali iz benda, EP je povučen iz opticaja, s originalnog mastera su skinuti njegovi vokali i dodani Lazzarini, te je EP ponovno vraćen u distribuciju kao promotivni primjerak s kojim su 'pecali' svoje naredne koncerte. Svojevremeno su se po nekim forumima mogli pronaći freakovi iz Australije, Japana i Europe (neki su bili i s ovih područja) koji su se tko zna kakvim putevima dokopali originalnog izdanja (navodno je 'isplivalo' svega 50-tak prženih cd-ova) koji su tvrdili da je bila riječ o sjajnom, ali bezrazložno odbačenom frontmenu koji je sa bendom odradio samo nekoliko prvih koncerata. Kasnije je Nolan izjavio da se Longo uopće nije uklapao u profil onoga što su radili... Interesantan je podatak da im je debi album objavljen u proljeće 2002. za Victory Records jedva jedvice dohvatio oficijelni američki top-200 (bio je samo tjedan dana na no.186), no svoju komercijalnu reputaciju je stekao dvije godine kasnije nakon fantastičnog uspjeha drugog albuma "Where You Want To Be" koji je dospio do USA no.3 (i UK no.71). Istovremeno je osim njihovog najvećeg hit-singla "Make damn sure" (USA no.48, UK no.36) isplivala i prvotno zapostavljena, ali danas zasigurno najpoznatija pjesma "Cute without E (cut from the team)" s debi albuma koji je s vremenom, kako se bend otkrivao emo-punk i indie-rock publici, dosegao milijunsku nakladu. S prelaskom na Warner Bros. dolazi megamilijunski uspješan treći album "Louder Now" (2006, USA no.2, UK no.18) i tada su mnogi bili spremni konstatirati da je to sve od benda koji jednostavno više ne može dalje jer je iscrpio sve optimalno kvalitativne mogućnosti. Četvrti album "New Again" (2009, USA no.7, UK no.46) je definitivno podbacio prodavši se u svega 150.000 primjeraka.

Nakon 7 godina odsustva radeći u sastavu Straylight Run, Nolan i basist Shaun Cooper su se 2010. ponovno vratili u Taking Back Sunday stavivši bend u veliki kompromis da li da nastave šarati sa alternativnim rock formatima ili da se vrate na početni screamo-emo post-hardcore/ pop-punk. A i sam njihov povratak je paradoksan, osobito Nolanov koji je izbacivši Longa dovukao Lazzaru i onda ostavio bend na cjedilu misleći da od svega toga neće biti ništa iole značajno. A kad su se bez njega proslavili doguravši do stadionskih zvijezda nastupajući sa Linkin Park, The Strokes, Offspring, My Chemical Romance, Rise Against, Him, Blink 182, revitaliziranim Blue Oyster Cult..., on se vraća u bend jer sa Straylight Run nije postigao ništa osobito (imaju samo dva neprimjećena albuma). Izjavio je da više nije mogao gledati kako se njegov nekadašnji bend rasipa u neinventivnosti s postavom u kojoj je jedini originalni član ostao Eddie Reyes.

Bez obzira na Nolanovu očitu egocentričnost kojom isijava poput 'boga i batine', ovaj album je doslovce sjajno komercijalno šaranje sa stilom. Bend čas nalikuje na kombinaciju Foo Fighters, Nirvane i Pixies s određenim stoner elementima (snažan uvodnik "El Paso" i nešto tananiji, ali odličan ubod "Money/ let it go" sa prizvukom Hives i Jet), čas na prijatno mirne punkere, čas na Queen-ovski glamur (baladična "Sad savior"), a čas na pretjerano sladunjav stadionski pop-punk ("Who are you anyway?", singl "Faith (when I let you down)" sa nezaobilaznim zborskim arijama). A ima i nekih insinuacija na indie-rock a'la Bloc Party s prva dva albuma (primjerice u "It doesn't feel a thing like falling", "Since you're gone" i drugom singlu "This is all now"). Najboljom pjesmom izdvaja se "Best places to be a mom" u kojoj su spojeni mnogi elementi ranijih albuma, a niti sama lirika nije za odbaciti. Pravi snažni indie-rock komad upriličen je u "You got me" sa sjajnom Lazarrovom vokalnom interpretacijom u kojoj je prvo mračno senzibilan poput Robert Smitha (The Cure), a onda grleno zaori svojim emo-punkerskim akcentom. Posljednja pjesma "Call me in the morning" je ispovjedna laganica bez ikakvih distorzija koja dolazi kao after-party nakon velikog tuluma. Što se tiče tekstova, oni su tipična generacijska priča često zavijena u melodramatične emocije, prilično su rezervirani i dovoljno nategnuti, tj. komercijalno odmjereni da taman sjednu na vagu između mainstreama i alternative. Najbolji primjer toga je pjesma "Since you're gone" u kojoj Lazarra iskreno vrišti 'I'm sorry, come back...'. Bend je ovim albumom i Nolanovim povratkom postigao odličan rezultat sa sjajnim pjesmama od kojih je nekolicina najboljih u njihovoj dosadašnjoj karijeri. Vokal Lazarra je odlično iskorišten u suradnji sa Nolanovim pratećim vriskovima i uzdasima, a sama dinamika pjesama je toliko bogata prijatnim intervencijama benda i aranžmanskim detaljima kakve zasigurno ne bi mogli ostvariti da su ekipa bez kreativnog potencijala. Treba na kraju napomenuti da je ovo sjajno djelo producirao Eric Valentine, čovjek koji je radio slične stvari sa Hot Hot Heat, Good Charlotte, Slashom i na proslavljenom albumu QOTSA "Songs For The Deaf".

Loših pjesama nema. Taking Back Sunday su napravili album koji će zasigurno dugo vremena ostati u tinejdžerskim top-5 'best of' listama jako dugo vremena. Razara sa emocijama, finoćom zvuka, odmjerenim gevihtom između klasike i suvremenosti. Ovo je pun pogodak 2011. godine.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/07/2011