Zaječarski soft-rock/acid-jazz bend traži svoju šansu sa drugim albumom. Eh, ti tekstovi na engleskom...

U trenutku kada sam preslušavao ovaj album, apsolutno ništa nisam znao o izvođaču. Teškom mukom sam pronašao jednu jedinu recenziju njihovog debi albuma "Into The Blue" (2008, One Records), te sam potom navratio do njihove web stranice. Tamo se predstavljaju kao zreli bend koji ima iza sebe u nekim individualnim slučajevima i po 25 godina sviračkog iskustva kroz različite lokalne sastave, te se može pretpostaviti da su u neku ruku lokalna supergrupa.

Oformljeni su 2002. u Zaječaru oko kreativnog tandema Ivan Potić (vokal) i Dejan Nikolić (gitara) kojima su se kroz naredne dvije godine priključili Zoran Pejović (bas), Milan Stojčić (bubnjevi) i Zoran Nikolić (klavijature), a ono što sviraju na ovome albumu otprilike se može protumačiti kao soft-rock koji protežira mnogo fuzija na relacijama između funka, bluesa, acid-jazza i popa. Uistinu ne bih mogao niti naslutiti kojim će pravcima teći ova karijera, ali nešto tu mnogo 'šteka'. Evo primjerice, frontmen ima sasvim simpatičan i ležeran coolerski vokal između Jay Kay-a (Jamiroquai) i Donald Fagena (Steely Dan) kada je impresioniran ledeno-hladnim, gotovo linearnim opservacijama, no tekstovi su odreda na engleskom jeziku i evidentno su ispjevani sa tipičnom domaćom boljkom gomile i gomile ovozemnih vokalista koji se služe njime. Tu već u samom startu opada sva draž i čar koju instrumentalistički dio ekipe nosi. Jer, mada je riječ o vrlo finom i suptilno tečnom glazbenom izrazu koji varira u širokom rasponu od recimo spomenutih Steely Dan i Jamiroquai, preko Sade, The Brand New Heavies i Simply Red sve do Steve Miller Banda, Toto, The Style Council, pa i naših Jinxa, Bastardza, Detour i Mayalesa, upravo taj osnovni nedostatak domaće lirike ostavlja onaj regionalni dojam nevidljivosti da ovakvih bendova u svijetu ima i previše koji sve to rade na daleko bolji i originalniji način.

S glazbenog aspekta Slam bi mogao u određenoj mjeri poslužiti za zagrijavanje uoči koncerta neke svjetske funk/jazz-pop vedete, međutim unatoč plesnom temperamentu nekih pjesama ("Wasteland", "Slow train blues", "Groove you make"), funk-rock elementima ("So lucky"), te ukusnih laid-back pejzaža klavijatura i soft gitara ("Sinkin' with style", "The secrets", "South") i dvije balade ("Human" i "My little one"), bendu, a i albumu manjka jasnija i čvršća definicija. Stranci sasvim sigurno neće progutati ovaj album, dok je našoj publici redovito izmicao s radara svaki izvođač koji pjeva na engleskom, u ovom slučaju soft-rock kakvog mogu svaki dan čuti na radiju. Stoga bi uistinu Slam morao povući neke radikalne poteze jer ovo nije nikakva underground glazba s kojom bi mogli okupiti, ono što se kaže kultno sljedbeništvo, a nemaju niti nekakve dubokoumne ili sofisticirane tekstove, već fini komercijalni stil koji ima predispozicije, potencijalnu 'pop' masu i određenu šansu da ispliva na površinu samo da se kreativne opcije i mogućnosti usmjere u konkretnijem pravcu.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 05/07/2011