O, kako vrijeme brzo leti... Prošle su već dvije godine od vrlo dobro primljenog prethodnika "Jedan koji putuje sobom", a budući da je Isidor imao poprilično nadahnuća, paralelno se bacio i na stvaranje novih kompozicija koje je snimao od jeseni 2009. do zime 2010. Na omotu navodi da su sve ove skladbe, njih 10, snimane u dječjoj sobi.

Taj feedback kućnog ognjišta je vidljiv kroz akustično tupu pozadinu, tj. zvuk albuma koji nalikuje na demo atmosferu Spectorovog zvučnog zida u kojem samo manjkaju orkestracije i širom otvoren prostor sa alkemijom halova i efektima reverba. Ovaj put na kompletnom materijalu manjkaju klasično izraženi basovi koji su ponekad zamjenjeni linijama akustične gitare na kojoj je stacionirano glavno težište čitavog zvuka. Od ostalog instrumentarija kojeg je rabio Isidor (bez ikakve pripomoći gostiju) su samo klavijature, synth, električna gitara i ritam mašina, no zvuk je kompaktno raspoređen tako da je stvoren osjećaj cjelovitog benda. Njegov vokal je i dalje ostao Rundekovski linearno miran i samozatajno pretopljen u atmosferu koja priziva radove Crosby, Stills, Nash & Young (katkad je previše nerazgovjetan), pa je shodno tome i sam tekstualni dio priče ponovno baziran na emotivno snažnoj lirici punoj romantike, sjete i ex-hippy elegičnosti. Pjesme su prema očekivanju mahom skladane u klasičnom kantautorskom maniru, tempovi se razlikuju od teme do teme, a obrasci su jednostavni pop formati.

Najjača strana su ponovno tekstovi, mahom romantični, ponekad s grubljim, ali ne i pretjerano ljutitim akcentom, ali su svi odreda puni sjete i žalopojki koje se često pretvaraju u nostalgiju, očajanje i kajanje nakon zahlađenja i raskida emotivne veze. Početak albuma sa pjesmama "Pokušaj" i "Kao lavina" uvode u letargičnu fabulu sa pritajenim strahom od protoka vremena da ravnodušnost i emotivna bol neće proći i zacjeliti samo tako. "Vik" je višesmjerna tema sofisticirane naravi kroz figurativne insinuacije koje nisu precizirane ('laki plamen, novi otrov/ ako me ne uhvate zračenja sa ovih antena/ stići će me obmana, stići će me zavist... kad me stigne osuda, nigde nema nikoga...'). Tja, može biti svašta, kao utjeha u alkoholu, opijatima, internetskim zadovoljstvima, religiji... U naslovnoj skladbi "Pancir srce" Isidor upliče onu grotesknu mačo poštapalicu da se cijeli svemir vrti oko ženskog međunožja, naravno, na poetski ukrašen način ('polarne se kape tope/ svemir gubi ravnotežu/ polovi od tebe zaziru...'), a nakon toga slijede lamentacije "Luda gomila" s pijankama i tulumima kroz teme "Lady" i "Verni sinovi" uz tek jedan blijesak potpunog ispunjenja sa sjetnim prisjećanjem na sretne dane ("Dom na svetlu"). Album završavaju dvije isposničke skladbe "00.24" i "Poslednja želja" koje je autor vrlo fino uvio u mini-film gdje više nema niti melodrame već samo tupih i hladnih emocija između dvoje koje se nekad strasno voljelo. Poprilično je zastrašujuće u ovakvoj melankoliji čuti stihove 'kad bi me uvili u vreću i odneli, možda bih je čuo ponovno/ da li bi se slomila, daj da vidim to/ da još nešto oseća, nije važno šta'...

Sve to naveliko pršti sa bujicom one Ferryijevske patetične sentimentalnosti o slomljenom romantičnom srcu, neuzvraćenim emocijama i ljubavnim patnjama u koje su redovito uključene elegantne metafore i vješto prikrivene erotske maštarije. Ljubav je na albumu ponavljajuća tema na ne pretjerano dubok srcedrapajući način koji tek povremeno upućuje na neke solucije, ali one ne bježe mnogo od onih definicija koje dobivamo svakodnevno kroz tridesetominutne TV sapunice. Tj., ljubav je realistično prikazana kroz doduše izolirani rakurs samotnjaka koji ipak priznaje da je ovisan o svim tim sitnim, mahom vidljivim stvarima koje uključuju image, suvremenu tehnologiju, strast i materijalizam. Jedini otklon od takvih tematika izuzet je u pjesmi "Verni sinovi" koja ima svojevrsni duhovni kredibilitet u potrazi za Bogom; ta je ista potraga puna predrasuda, sukoba i kompromisa, no u kontekstu čitavog albuma je teško zamjeljiva.

Autor se tokom fabule razmahuje sa ukusno odabranim stihovima, epitetima i riječima, no ljubav kao esencijalni motiv je opisao na isposnički i pomalo naivan način očigledno tragajući za istinskim unutarnjim svjetlom i bezuvjetnom ljubavlju. Ne podsjeća li to na U2? Elem, kompletan album je individualna mračnija priča o otkupljujućoj snazi ljubavi koja može slomljenog čovjeka učiniti čvršćim i cjelovitijim, ali u ovom slučaju bez sretnog završetka koji više nalikuje na svojevrsnu osvetu i revoltirani revanšizam kao da mu manjka snage i vjere da je to ipak samo prolazna faza ljubavi bez radosti. Kako god, potpuno je pogođena i veoma iskrena.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 01/06/2011