home > mjuzik > Lies

kontakt | search |

LIES: Lies (M&O Music, 2011)

Lies nisu onaj američki eksperimentalni indie-rock bend Liars. Oni su francuska supergrupa koja je objavila upečatljiv i vrlo originalan debi album protkan metalom, alternativnim rockom i progressivom.

Premda su Lies osnovani 2009. (u Bourgogneu, Francuska), iza njihovih članova je debeli dvadesetogodišnji dosje kojeg je itekako potrebno respektirati. Gitarist Asyd je osnivač Planet.com koji je zadužen za promicanje kompjuterski generirane produkcije zvuka i videa, bubnjar Laurent je tokom 90-ih bio član sastava Nothingness koji je između ostalog nastupao sa čuvenim Treponem Pal, The Young Gods, te sa Agressor i Noir Desir, a basist i prateći vokalist Dam'S je svirao s tolikim bendovima kojih se niti sam vjerojatno ne može prisjetiti (Lofofora, Portobelle Bones, The Specimen, Raoul Petite, Big Mama, Les fils de theupu, Semtazone…). Jedini iz ove ekipe koji nema podulju glazbenu biografiju je frontmen Tristan kojeg su, zbog tko zna čega, prozvali Crazy Presidente.

"Lies" im je prvi album za kojeg se odmah može reći da je 100% pogodio u suštinu suvremenog alternativnog rocka s metal predzankom. Mada su se sami izjasnili kao emo zbog osebujnih lirskih pričica koje mogu natjerati poneku depresivnu suzu, njihov stil i izričaj nikako nije plačipičkastih konotacija kojih bi se nakon izvjesnog vremena mogli sramiti. Zvuk im je dvojakog raspoloženja; većina albuma je rockerski izoštrena, a manji dio je psihodeličan i metaliziran, te u svakome plivaju kao riba u vodi. Suvremenost stila očitava im se u korištenju elektronskih sekvenci, synthova i ritam mašina koje kombiniraju sa živim instrumentarijem tvoreći veoma kompleksan i tehnički prilično zahtjevan performans koji je po svojim karakteristikama najsličniji industrial-rocku. To se ovako pisanim riječima može doimati kao nekakav crossover križanac s miš-maš predznakom, ali ipak nije tako. Lies su bez ikakvih sumnji pronašli odličan recept za vlastiti stil koji je unikatan, tako da se ne mogu trpati niti u fah metala, a niti u često, a i bezvezno (ne)definiran pojam alternativnog rocka. Imaju originalnu specifičnost koja ih krasi, tako da se za neke skladbe može reći odmah na prvu loptu kako su uistinu nešto posebno i raritetno.
[  ]

Krene li se od uvodne "World of lies" koja je sjajan otvarač sa tromim ritmovima satkanim od neprekidnih bubnjarskih prelaza i psihodelične atmosfere koja prožima elemente The Cure i Pink Floyd koji eruptiraju u čudnu plesnu mješavinu industriala, nu-metala, progressiva i thrasha u trajanju od punih 7 minuta, dolazi se do dva potencijalna hita "Rictus" i "777". Prvi je nošen zaraznim refrenom kojem je teško odoljeti ako ste ljubitelj Korn, Muse, Tool i A Perfect Circle, a drugi donosi hard/heavy-rockom podebljane riffove, progressive dinamiku i rap-metal vokalnu tehniku frontmena Tristana koji je osmislio zavodljivu ritmičku interpretaciju. "Escape" dolazi kao idealni emo hitac u obliku transformiranog progressiva koji uključuje cijeli niz različitih melodijskih i stilskih igara koje iznose 8 minuta. Spektar je vrlo širok i proteže elemente nu-metala, industriala, alternativnog rocka, trome psihodelije nezaobilaznih Floyda, pa i elektronski vokodiranih glasova s kojima pjesma odlazi u fade-out. Nekako najslabiji broj je "Falling head" koji previše nalikuje na standardni komercijalni nu-metal s elementima rap vokala u rangu Limp Bizkit hita "Take a look around", no možda za početak baš upravo ovaj komad upali kod publike. Početak kompleksnog dijela albuma otvara vrlo kratka "Pornography" koja je čas elektronska, a čas ubojita poput RATM i Deftones, da bi se nakon još kraćeg instrumentala "Panzer's paradise" u vrlo tromom tempu cijelo težište radnje fokusiralo u najoriginalnijem i najmističnijem (a i najduljem) komadu "S". Priznajem da nisam proniknuo što to "S" predstavlja mada tekstualni dio kaže 'I searching for the s' koji djeluje kao da Tristan izgovara progutano 'I searching for your eyes' (nije vrag da je riječ o 'your ass'?!). Kompozicija je u vrlo tromom tempu, te osim natruha gothic/sympho-metala proteže i efekte nijemog zbora, a ponovno i gitarističke sintagme Floyda s bogatim elektronskim backgroundom koji se proteže na punih 10 minuta. Posljednja "Life fast die young" je svojevrsna emo oda nadahnuta James Deanom u elektronskom maniru rasplesanog industrial-rocka koji je vrlo sličan našim Kleimor, tj. bivšim Claymore iz Bosanskog Novog. Tristan ovdje čak i zvuči senzibilno poput Bajsa, a niti glazba nije daleko od onoga što naše alternativne vedete rade. Kao dodatak, ovdje se u produžetku iste nalazi electro-industrial remiks hita "Rictus".

Album je fokusiran na hitoidne kompozicije koje otprve ulaze u uho, te na kompleksnost materije s kojom potvrđuju onu dugogodišnju i kreativnu stranu vlastitog posla. Mada se kroz retke naziru mnogobrojni utjecaji, Lies su ih vješto prisvojili kao svoj izraz akcentiravši se prvenstveno na raznolikost pjesama. Još da im poradi marketing, ovaj album bi bez ikakvih problema mogao polučiti veliki uspjeh širom svijeta.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 15/04/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Soyuz

DREDDUP: Soyuz (2018)

| 21/02/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Žaruljarnica

S KIM JA RADIM: Žaruljarnica (2019)

| 19/02/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ritual

SOULFLY: Ritual (2018)

| 30/01/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Anatolije

RIFFOVSKI: Anatolije (2018)

| 28/01/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Millennials

COILGUNS: Millennials (2018)

| 27/01/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*