Nakon urnebesnog EP-ija "Knock, Knock, Knock" i odličnog albuma "Make Up The Breakdown", ovi retro rockeri još deblje su ušli u vlastiti samoeklekticizam iz kojeg je velika upitnost kako će uopće iz njega izaći.

Dok su raniji radovi prštali fuzijom starog post-punka i new wavea uglavnom punog žestokog i punokrvnog rock manirizma, novi album znakovitog naziva "Elevator" (koji bi morao po tome biti nekakav uspon), jest ustvari blagi pad kreativnosti kojim su se po nekom nepisanom pravilu željeli maknuti od svojih prvobitnih utjecaja. Da li zbog velike pomodarnosti koju su fokusirali Franz Ferdinand na nepobitan utjecaj GO4 i naveli nove bujice sličnih izvođača ka sigurnom instant uspjehu, HHH su pokušali koraknuti naprijed kako bi dokazali da nisu striktno i oni odrasli na sličnim (i jedinim) utjecajima.

Ovog puta isprepličući utjecaje Jam, Elvis Costella, pop-funk/punk faze The Clash, Undertonesa, The Stranglers, pa i dalekog prizvuka The Doors, Heatovci su pokušali napraviti novu smjesu plesnog i melodičnog rocka koji valjda po njima još nije uspio biti besramno unakažen i imitiran. To bi svakako sasvim solidno zvučalo 1978/79, no danas je valjda svakome postalo jasno da je "novi rock" ustvari samo produkcijski revival starih ostavština. Svoj prepoznatljiv stil ovdje su ispratili tek s nekoliko brojeva - umjerenom "Ladies and gentleman", te klasičnom polu-funk-rock HHH "Island of the honest man", a nasljednici sjajnih singlova "Bandages" i "Talk with me, dance with me" s "Make Up The Breakdown" su potpuno izostali i naziru se tek u nekim trenucima "Elevatora". No, album u cjelini može dobiti prolaznu ocjenu na račun solidno ispoljene energije i zabave ukoliko će naredni rad pokazati nešto originalnije. Samo što nakon ovakvog debelog eklekticizma?

horvi // 01/06/2005