Debi album benda iz Kumanova je uzbudljiv i zanimljiv alternativni rock s elementima garažnog punka i dva neočekivana psihodelična broja koja mirne duše mogu stati rame uz rame BRMC, JAMC i White Hills.

Prvo izdanje novoosnovane nezavisne etikete Kran iz Kumanova je lokalni punk-rock bend Sound Pollution. Riječ je o kvartetu kojeg čine Dragan Petkovski (vokal, gitara), Nebojiša Todorovski (gitara), Tomislav Stojanović (bas) i Perica Kočevski (bubnjevi), a na debiju se predstavljaju u prilično čistom garažnom rocku lišenom prljavih drenaža koji svojim zvukom i učestalom riff tehnikom najbolje sjedaju u fah punk-rocka s povremenim sklonostima ka klasičnom alternativnom izrazu poput nekadašnjih Godfathers i nešto friškijih BRMC. Glazbeno su posve jednostavni, konstrukcije oblikuju na čvrstim i upečatljivim riffovima, relativno kompaktnoj svirci i mid tempovima standardnog rocka s tekstovima na engleskom jeziku koji su ponekad pojačani dvoglasjima.

Kada sam prvi puta stavio cd u player i zavrtjele se uvodne pjesme "Things we want" i "Ugly day" u stilu The Rolling Stones pomislio sam da im je na vodećem vokalu djevojka. Naime Draganov glas je veoma ženskast, nalik je na Ninu iz nekadašnjih koprivničkih Don't i tek s protokom narednih kompozicija može se razabrati da je iza mikrofona ipak mužjak s dječačkim vokalom. To je otprilike onaj osjećaj kada netko po prvi puta sluša Obojeni Program i ne može se oteti dojmu da Kebra zvuči ženskasto. A imaju i neke vrlo bliske paralele u bojama vokala... Ujedno, ove dvije prve skladbe su unatoč koegzistentnoj prisutnosti klasičnog rocka najjednostavniji dio materijala, a kako skladbe odmiču, Sound Pollution pokazuje rapidnije pomake ka energičnijem i nešto kompleksnijem izrazu. Tako naslovna "Do you know the answer?" zazvuči poput Sex Pistols "Pretty vacant" zahvaljujući uvodnoj melodiji, no kasnija razgradnja je daleko mekša s malo gitarskog punk-jamminga kojega pečati refren 'keep your patience now, this isn't end'. "No need to argue" može stati u rang Bernays Propagande; ovdje bend stupa u driversku bas melodiju sa funkiranom ritam gitarom i sitnim solo minijaturama specifičnim za Vaska koje ponekad rabi kao pop detalje (osobito kada je radio sa PMG Kolektiv). Ima tu ponešto i od "Entertainment!" Gang Of Four, osobito što se tiče energije, plesnog ritma i linerano odriješitih vokalizama nalik na mlađahnog Jon Kinga. Negdje u tom fahu je i pjesma "I think so" sa žešćim riffovima i solo intervencijama s malo surfinga koje u drugom dijelu eksplodiraju u nabrijanu, ali prekratku punk ekstazu gdje Dragan u tri navrata vrisne 'a fucking talking' u stilu frustriranog Jello Biafre iz najranijih dana Dead Kennedys. Čini se da možda još nisu svjesni svoje furioznosti... Na njoj bi valjalo poraditi. "This-charge" vodi u daleko žešći garažni rock s dosta sirove energije negdje u razini trezvenih The Stooges; bubnjar Perica je ovdje dao ogroman doprinos sa korištenjem plesnog neurotičnog i isprekidanog ritma koji aludira na Matt Camerona (Soundgarden) u pjesmi "Jesus Christ pose". "Things are tough all over" ima ponešto Fugazijevskog, otprilike poput bombe "Bed for scraping" s albuma "Red Medicine"; driversku bas liniju, zavidnu dinamiku i eksplozivnost, ali nažalost pjesma ne traje niti dvije minute. Posljednje dvije skladbe "Target" i "Miss" su najtromije i najdulje (svaka skoro po 5 minuta), ali su zato i najoriginalnije, te se bend u njima okušava u psihodeliji, mid-rock tempu s minimalističkim adrenalinskim riffovima, kompleksnijem aranžmanu i obilatom jammingu gdje gitare pršte sa slobodnim kreacijama poput BRMC i White Hills. Osobito je dojmljiva ova posljednja u koju su uključili još dvije gitare od kojih jedna eksplodira sa fantastičnim psycho eksperimentima da ti pamet stane! Unatoč zavidnoj kompetentnosti ostatka materijala, ovo je pravi 'tour de force' albuma gdje bend pokazuje hrabre sklonosti ka egzibicionizmu iz kojeg se može štošta izroditi.

Za debi album ovo je iznadprosječan materijal benda koji se izdiže iz punka u dovitljiviju varijantu alternativnog rocka. Vrlo dobro raspoređeni tok pjesama koje idu od klasičnog rocka, preko punka sve do neočekivanih eksperimenata i psihodelije mogu natjerati da album ponovno slušate otpočetka i tražite detalje. Možda, da su uvodnim skladbama dodali prljaviji štimung i nekim skladbama odriješitiju eksplozivnost, pa i noiserski gitaristički tretman, ovih nepunih pola sata bi polučilo još jači adrenalin. Nekako se stiče dojam da su u aranžmanskom pogledu sami bili prestrogi i držali se klišeja, tek u pojedinim trenucima su iskoračili iz njih i pokazali da mogu oni to puno žešće i originalnije riješiti. Pjesme su im različite, nimalo nisu monotone i svaka za sebe govori da bend ima kreativnih atributa koje mogu okrenuti u neočekivanim smjerovima. Uglavnom, jako dobar i uvjerljiv materijal.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/02/2011