Ne bi se reklo 'popravni ispit' nakon neubjedljivog EP izdanja "Full Blown Hell" (2014) koje je bilo gromoglasno najavljivano kao death'n'roll, pokazavši tek dvojaki obraz s jednom energičnijom i jednom sporijom pjesmom, ovaj drugi album otkriva prave atribute švedskog trojca iz Stockholma čije je pravilno ime Jesus Chrüsler Supercar. Jer teško je bilo šta zaključiti na temelju dvije pjesme što su reprezentativno ili ne izabrane da promoviraju bend nakon hvaljenog debija "Among The Ruins And Desolate Lands" (2013), no obično su takva singl izdanja samo u funkciji potpirivanja vatre s obzirom da nove rock pjesme sve manje i manje nalaze prođu u radijskom eteru izuzev ako se ne zoveš Coldplay, U2, Springsteen ili Dylan. Rock publika je izgubila svoje mjesto u medijima na račun sustavno guranih trivijalnosti kao da su se urednici od 90-ih naovamo zasitili čvrstog rocka i alternative, elem svih onih koji su se šlepali na račun uspjeha Nirvane, Soundgarden, Pearl Jam, Pixies, Metallice, ok, i Guns'n'Roses, AC/DC, te još mnogih. No, tko je danas uopće spreman za globalističku promociju rocka na svjetskoj razini kao što je to nekoć bio moćan MTV? Takvog nema, a sami youtube, vevo i slični kanali ipak nisu relevantan pokazatelj obima specifikacije ekonomskog učinka: pogledaju li se zvanične top-liste USA i UK singlova, na njima će se uistinu rijetko pronaći poneki rock komad, a na specijaliziranim rock/metal & alternative listama već godinama dominiraju prastari singlovi Queen, Status Quo, The Eagles, Bon Jovi, Green Day, RHCP, RATM, Lenny Kravitza i sličnih metuzalema kao da je jednostavno vrijeme stalo i nepotrebno je na njima tražiti neki novi rock-hit kad ga odavno već nema izuzev ponekog blijeska u fahu metalcorea i indie-rocka.



Glede toga sjajno našpanan singl "From hell" u samo 3 minuta dostatno žestokih riffova, umjerenog The Stooges tempa s Mudhoney rokačinom i slinavo-prljavim vokalom basiste Robbana Bergeskansa tek će polučiti sjetnu lamentaciju da se radi o odličnoj pjesmi koja će kao i sudbinski predodređeni slični materijali doživjeti svojih 5 minuta slave samo kod fanova. Široki auditorij upravo zbog pomanjkanja adekvatnog promotivnog medija tako više nije u mogućnosti otkrivati i saznavati za neke nove Nirvane, a i manje značajna imena poput Therapy?, The Hives ili The International Noise Conspiracy (o fahu izvođača poput sljedbenika Motorhead, Ramones ili Sonic Youth da se i ne priča). I što sad da se radi osim jednostavno sjatiti se pod vrlo opskurnu krošnju novih rock bendova što zriju dajući najbolje od sebe za šačicu ljudi. Ovi Šveđani idu baš tim sistemom jer drugi naprosto nije moguć. Korespondirajući sa žestokim tempovima (odličan punky uvodnik "Let it roll", "Backfire", "I gotta go") i onim sporijim, često uvijenim u stoner i psihodelični doom ("I can't get it", "For sale for Satan", "Down", "Feed the flies"...), frcaju s uzbuđenjima za žive nastupe očekujući i dio uspjeha u USA, no nekako se ipak stiče dojam da su unatoč vrsne sviračke sprege i elegantno uređenih kompozicija svjesni činjenice da se kopa grob ne samo za ovakvu glazbu već i za rock općenito upriličivši dvije sjajne rock himne - hard/heavy boogie "Digging my grave" i jednu od najenergičnijih "Death street 16".

Od posljednjeg izdanja, spomenutog EP-ija u postavi više nema Fredd Larssona kojeg je zamijenio na gitari i pratećem vokalu Christopher Sirén.

Naslovi: 1.Let it roll, 2.From hell, 3.I can't get it, 4.Backfire, 5.Digging my grave, 6.Down, 7.Death street 16, 8.For sale for Satan, 9.Eternity's cold black night, 10.Feed the flies, 11.I gotta go

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/05/2016