Death-metal iz Jordana? I k tome symphonic. Nikad čuli? E, pa čuti će se...

Bouq je oneman band Muhannad Bursheha alias Tyrant Throne Augurya iz Ammana, glavnog grada Jordana. Počeo je 2001. pod imenom Phex (također kao oneman band) objavivši tri demo izdanja "Experiments 00-01" (2001), "The Black Vision" (2002) i "Spirits And Devils" (2003), te jedan album "Transfixion" (2005) koji je 2010. ponovno reizdan zajedno sa ovim albumom za tek nedavno osnovanu londonsku etiketu Horned Helmet Production. Muhannad ovdje pjeva i svira sve instrumente (njih jedno desetak uključujući i baratanje elektronskim programima), a jedino su mu pripomogli Rami Haikal (gitara u pjesmi "Jormungander"), Waseem EsSayyed (synth) i Stephanie Na'was (prateći vokal u "Heathen"). Bouq je arapska riječ za ratnu trubu iliti rog, 'berserk' je naziv za divljeg nordijskog ratnika, a sama glazba koju Muhannad radi je bazični death-metal s mnogim elementima symphonic-metala, dark/gothica i bliskoistočnog folka.

Ritmovi su izrazito pojačani groove nabojem elektronskih bubnjeva, ritam mašina i nekolicine autohtonih udaraljki (gong, timpani), gitare su klasično uokvirene relativno snažnim, prljavo - muljevitim riffovima i vrlo zapetljanim tehniciranjima (čitaj: standardima), a vokali na engleskom jeziku čvrsti hardcore/death 'growl', tako da se po strukturi teško može dokučiti da ovo nije djelo nekog Skandinavca ili Zapadnjaka. Ipak, u ponekim trenucima se osjeća prisustvo egzotične materije kada se Muhannad prihvati akustične gitare, flaute ili zaplovi u zavičajne folk motive poput kompleksne pjesme "Jormungander". Iskonski autohtoni zvuk Bouq pruža u kratkom ambijentalnom instrumentalu "Nature's cult" sa užeglom atmosferom pustinje, udaljenim tribalnim bubnjevima i topotom konja, što sve govori u prilog tematici albuma koja je orijentirana na epske priče o barbarima, plemenima i ratovima Bliskog istoka. Od 8 relativno klasičnih death-metal kompozicija izdvaja se kolosalna "Heathen" koja traje punih 8 minuta; počinje ambijentalnim synth harmonijama, efektima 'nijemog zbora', ratničkim udarcima gonga koji zove u borbu, te se kroz simfonijsku death strukturu razvija u monumentalno kompleksnu pjesmu s mid-tempom punim upečatljivih dodataka (samplovi gudača, akustični intervali, izvitopereni vokali...). Međutim, stiče se dojam da je unatoč kompleksnom aranžmanu pjesma nekako 'pretanka', kao da joj manjka završni pečat. Razvučena je i izgubila se u pretjeranoj želji za grandioznošću poput velebnih filmskih spektakla o Ben Huru i sličnih hollywoodskih klasika koji su ponekad trajali po nekoliko sati. Još jedna kompleksna pjesma "Of Ragnarok" koja zatvara album također se pogubila u preobimnom aranžmanu u kojeg su uključeni intervali za flautu i akustičnu gitaru, te poprilično neshvatljivo završava sa fade-outom bez ikakvih završnih efekata ili, nazovimo 'epitafa' iliti 'epiloga' kojemu stremi svaki iole kompetentniji death-metal band. Kao da Muhannad nije imao adekvatnijih kompozitorskih rješenja...

Da nije aranžmanski dio posla obavljen u zvrzlanom i nekako 'navrat-nanos' nedorečenom formatu gdje se pogubio važan dio glazbenog uprizorenja epske priče, ovo je mogao biti jedan od kreativnijih albuma s motivima Bliskog istoka u rangu Nile, Melechesh, pa i daleko mekših progressive-metalaca Amaseffer. Za sada, Bouq još uvijek kaska poprilično za njima. Ideje su mu na mjestu, no realizacija je daleko slabija. Pričekajmo sljedeći rad.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 05/02/2011