Mogwai u hardcore izdanju? Možda preteško za shvatiti odprve, ali između artističkih konstrukcija i veoma melodičnih skladbi proteže se jednostavnost uobličena u inverziji sirovih punk načela - himničnosti, minimalizma i agresivnosti.

Novosti od ove najutjecajnije škotske post-rock petorke baš i nema previše. Reklo bi se odokativno kada se album posluša prvi puta. Pa drugi, treći, četvrti... i onda, malo po malo, počinju raditi klikeri...

Sedmi studijski album sarkastičnog naslova "Hardcore Will Never Die, But You Will" donosi ponovno impozantnu zbirku pjesama koje su bez obzira na dugo najavljivani 'pjevani' album, sve odreda instrumentali. Vokali se koriste tek sporadično u dva broja. Od jasnih novina, ovdje su samo tehnički postulati; nakon točno 10 provedenih godina u Matador Records koji im je s vrlo dobrim uspjehom vršio distribuciju u Americi, 2010. su potpisali ugovor sa Sub Pop, dok su svoju djelatnost u domovini po prvi puta, barem što se tiče studijskog albuma, odlučili sami uzeti u svoje ruke. Kako god zvuči nevjerojatno, ovo je njihov prvi pravi album kojeg su objavili za vlastitu etiketu Rock Action Records koju su pokrenuli još 1996. i služila im je uglavnom samo za objavljivanje nekolicine ranih autorskih radova, te za promociju nekih manje poznatih izvođača (Envy, Part Chimp, Errors...). Prvi dugosvirajući rad za vlastitu etiketu izuzev pradavne kompilacije "Ten Rapid" (1997) upriličili su 2010. u obliku živog albuma "Special Moves" snimljenog u New Yorku od 27. do 29. travnja 2009.

Ono što je daleko bitnije, glazbeni dio posla je ponovno monumentalan i naravno minimalistički u svim onim dobro prokušanim standardima post-rocka koje su isklesali u velebnoj raskoši melodijskih distorzija, psihodelije, monolitnih gradacija i eruptivne dinamike. Ponovno pozvavši Paul Savagea (bubnjar The Delgados) za producenta koji im je formatirao epohalni debi "Mogwai Young Team" davne 1997., zvuk i kreaciju su okrenuli prema sirovijem art-rocku s nezaobilaznim ambijentalnim elementima bez većih posezanja u eksperimente, tako da se stvorilo djelo koje je godinama negdje lebdjelo u zraku i naziralo se između svih onih njihovih soničnih razvijanja igre od tišine do buke i krešendom finiširanih fade-outova.

Kao čistu izviđačku probu, koncem 2010. objavili su promotivnu pjesmu "Rano Pano" u obliku free-downloada, no u njoj se praktički ništa osobito ne dešava i mnogi obožavatelji su sa skepsom komentirali njihov mogući retrogradni pristup na čitavom albumu. Prvo nekih minutu i pol Stuart Braithwaite, John Cummings (gitare) i Dominic Aitchison (bas) igraju se sa lijenim distorziranim riffovima, da bi tek nakon toga uslijedio mid-tempo prošaran sa klavijaturama i stepenastim gradacijama koje su ustvari samo modulacije na jednu te istu temu koje bi mogli neprekidno ponavljati do besvijesti. No, ovaj puta su znatno smanjili opseg repeticija, te su ne samo ovu pjesmu, već i dobar dio materijala pokušali skratiti u nekakave optimalne 'pop' formate od 4 do 5 minuta, tako da iznenađujuće djeluje najkraća "San Pedro" od samo 3 i pol minute u iznimno plesnom rock tempu s melodijom kao posuđenom od New Order, tamo negdje s gitarističkog albuma "Get Ready".

Sam uvodnik albuma pripada vrlo mirnoj poluplesnoj ambijentalki "White noise" u kojoj je glavni akcent na staccato gitarama i organskoj psihodeliji klavijatura Barry Burnsa, a oni malo boljeg pamćenja neće se oteti dojmu da su ovako nekada davno znali zvučati naši Kukuriku Street i Tena Novak. Obnavljanje kraut-rock gradiva, Mogwai su upriličili u elektronskoj "Mexican grand prix" gdje je Martin Bulloch svoj akustični set bubnjeva zamijenio ritam mašinom, a Braithwaite i Burns su se odvažili da svoje glasove prodefiliraju kroz vokodere i šaptave polumelodične naracije. Na veoma plesni ritam, te zahvaljujući prostornoj melodičnoj power-pop liniji i vokalima, jezgro uobičajenih improvizacija je potisnuto u marginu, tako da se dobila izuzetno dinamična i poletna pjesma koja dušu daje za miks njemačkih legendi Neu! i Can do cirka sredine 1970-ih. Prva laganica na albumu upriličena je tek u četvrtom komadu "Death rays" koji je jedan od tri dulja broja. Ali, ovdje ima prijatnih iznenađenja. Prvo je da su se potpuno oslobodili svih onih, ajde recimo 'dosadnih' post-rock repeticija i napravili koegzistentnu pop melodiju kojoj nije prioritet bezglavo igranje s monotonijom, a drugo da je pjesma nošena kraut-rock senzibilitetom koji je u njihovom slučaju razvijen u instrumental kojem jedino manjkaju vokali da bi bila potpuno zaokružena u pun pogodak. Melodijske linije su fino aranžirane s nekoliko stepenastih varijacija klavijatura, a potom i gitarskih isprepletenih dionica koje u svakom svojem stupnjevanju donose još po neki palac gore. Ambijentalni fokus albuma smješten je u vrlo prijatnu slow-down piano-bar atmosferu "Letters to the metro" s kojom je ugođen jasno uočljiv odmak od shoegazea ka rafiniranom post-rocku s psihodeličnim pop formatom gdje su gitare odsvirane veoma nježno i senzibilno kao na šapatima. Jedina distorzija upriličena je u finišu pjesme tek kao sitan, skoro pa neprimjetan pozadinski efekt, no odavno se zna da ovi majstori podjednako kreativno barataju i sa bukom kao i sa tišinom. Rockerska tenzija drugog dijela albuma najnaglašenija je u još jednom čvrstom i plesnom komadu "George square Thatcher death party" koji je druga pjevana kompozicija (naravno preko vokodera), te kao po običaju nema klasičan kitica-refren fazon, već je adaptirana na relaciji tipičnoj za primjerice Trans Am. Uostalom, sasvim lako se može desiti da ih se zamjeni sa američkim underground velikanima zbog vrlo sličnog formata i načina na koji Trans Am-ovci Nathan Means i Philip Manley rabe vokodere. Još jedna solidna gitarska rokačina pristiže u "How to be a werewolf", kraut-rockerskom minimalizmu gdje su staccato i legato dionice prošarane sa isprepletenim distorzijama koje se razvijaju tek nakon uvoda i zatjeravanja od tri dobre minute, no niti 'intro' kao takav nije bez svojih vrlina. Suptilno je nošen početnim ambijentalnim dekorom u kome stepenastim gradacijama dodaju element po element instrumentarija, te postižu dinamiku i vrlo plesan tempo koji jenjava tek u petoj minuti, dok je preostali dio kompozicije dugačak ambijentalni fade-out bez kojeg se i moglo. Elegičan i onaj prepoznatljiv Mogwai akcent albuma uprizoren je tek u pretposljednjoj "Too raging to cheers" s monumentalnom atmosferom nalik na otprilike sprovod koji priziva sjećanje na Godspeed You! Black Emperor s visokom razinom tenzične gitarske dinamike koja raste iz momenta u moment i poprima progressive oblik, a njihov šaljivi smisao za parodiranje, barem u naslovu, ponudili su tek u posljednjoj "You're Lionel Richie". Ne znam zbog čega im se ova stara legenda crnačkog soul-popa prikrala u nadahnuće, ali su ga dobili dovoljno da pjesmu razvuku u 8 i pol minuta pretencioznog post-rocka od kojeg mnogi okreću oči naopačke. Prve četiri minute su rascjepkane na dva organsko psihodelična ambijentalna dijela sa spoken-word naracijama na engleskom i španjolskom jeziku, no ako ništa drugo, u njima su barem malčice zagazili u eksperiment. Tek od četvrte minute kreću masivno disonantna riffoidna sondiranja distorzija u doom tempu koja su na svu sreću potkrijepljena sa ambijentalnim backgroundom i njihovim nezaobilaznim dugotrajnim 'spuštanjem' u fade-out. Ali šta su sa Lionel Richiem željeli, to uistinu nije jasno. Možda je to samo neka poštapalica ili moguće primjedba nekog kritičara na njihovu povremenu patetiku, a možda samo uobičajena fora da povremeno dotaknu, spomenu ili na svoj način karikiraju neku zvijezdu kao što su to ranije uradili sa Jim Morrisonom, Morrisseyem, Stanley Kubrickom, Nick Drakeom, Puff Daddyijem, Betmenom, Zinedin Zidaneom...

Hardcore u naslovu albuma je također još jedna od njihovih igara. Čovjek bi očekivao neku agresivno tvrdokornu žesticu, ali to dobiti od njih je isto što i od Exploited očekivati baladu. Ali, ima tu nešto... Sve pjesme im nose stanovita hardcore obilježja, samo nisu kratke i sažete na dva-tri osnovna punkerska prapočela, već su satkane od jezgrovitih cjelina koje su nošene melodičnom potkom i artistički oblikovanim konstrukcijama sa relativno himničnim i jednostavnim aranžmanima. Može se između redaka naslutiti da je riječ o vrlo sofisticiranoj inverziji hardcore radikalizma, a ona je kao ideja veoma domišljato upakirana s ciljem da obogati egzotiku i artistički kredibilitet banda koji u niti jednom trenutku albuma nije kompromitirajući. Još od njihovih početaka se izdvojio nepatvoreni smisao za humor kojeg je ponekad vrlo teško shvatiti (prisjetite se samo velebnog štosa sa albumom "Come On Die Young", 1999), ali neprikosnoveno je da on neprestano lebdi u zraku. Nije direktan i manje-više uvijek je bio pomaknuti art-punk u eteričnim glazbenim kolažima, a ovdje su ga dekorirali u uvrnutom izdanju s doslovce poremećenim lumpenproleterskim smislom.

U globalu, kada se sluša kompletan album, jedva da se primjeti kako su samo tri pjesme dulje od 6 minuta budući da su Mogwai vrsni zabavljači koji znaju što rade sa svojim instrumentima, a pomanjkanje konvencionalnih shema, pa i stereotipnog post-rock prangijanja koje je odavno postalo 'passe', ovdje je pretvoreno u vrlo otmjeno razvijanje igre sa vješto izbalansiranim učinkom.

Besprijekorno.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 19/01/2011