Nekako me ulovilo djetinjstvo pa se nisam bolje mogao posvetiti "pravim" TALKING HEADSima. Kad su zavladale Little Creatures, to više nisu bili "pravi" TH, kako su tada govorili znalci, a ja sam ih slušao pozorno i upijao svaku njihovu riječ. I onda kad sam već mogao shvatiti o čemu se zapravo radi kod "pravih" TH, oni su se razišli i otišli svaki na svoju stranu. Svejedno, meni vrag nije dal mira, pa sam ipak temeljito prostudirao te ranije radove, i zažalio što se nisam mogao naći na njihovom zagrebačkom koncertu '82.
Srećom David Byrne je svih tih godina nekako ostao tu, pomalo u sjeni hitova iz osamdesetih, no znalci kažu da je '95 ponovo pružio zagrebačkoj publici ludo dobar koncert (ovaj put studentski život nije dopuštao plaćanje karte za Lisinski). I tako izgleda ciklički nam se prikazuje svakih cca 10 godina, i tu sad dolazim i ja na red.
Promovirajući novi album Grown Backwards, odlučio se posjetiti i Zagreb. Preslušavši novi album, koji je snimljen uz pratnju tzv. Tosca Stringsa, zamislio sam akustičan i laganini koncert, što je dobro, al bi onda ipak zamolio stolicu. No, prvo nakon ulaska na stejdžu sam primjetio ogromnu bateriju bubnjeva te gomilu svakakvih perkusija koje su slutile na "buttshaping". Još kad sam pogledao listu, smješak na mom licu nije se skidao do kraja koncerta.
Za početak bilo je malo frke oko fotografiranja, jer je gospodin DB želio slikanje samo prve tri pjesme i bez blica, no i to smo nekak prošli, vratili fotić u auto i vratili se uživati u koncertu, i to neposredno prije TH bloka. Na početku mi se činilo da DB odrađuje ovaj koncert rutinski i da mu nekako nije baš drago da svira u toj nekoj Hrvatskoj, bez obzira što je tu već bio. No, publika ga je pušila 100 na sat i on se polako otvarao, što se reflektiralo na spomenutom bloku Road To Nowhere - Nothing But Flowers - Once in a Lifetime, gdje se totalno opustio, otplesao nam onaj njegov prepoznatljiv "silly dance" i po prviput se oznojio, u tada već preznojnoj i prezagušljivoj Tvornici (što ipak nikome nije previše smetalo). I dalje je sve išlo ko podmazano, red novih pjesama, pa luuuda gudačka verzija Psycho Killera, koja u polovici pjesme explodira i postane pravi "killer", pa malo laganije pjesme za odmor, pa Like Humans Do i Blind za kraj.
Aplauz od cca desetak minuta i skandiranje naveli su DB-a + svih 9 (6 gudača + vrhunski perkusionista, basista i bubnjar) članova pratećeg benda da se vrate i odsviraju još dvije pjesme, Desconocido Soy sa solo albuma Look into the Eyeball te neizbježnu Life During the Wartime. I više nego razdragani reakcijom publike, još jednom su se vratili i odsvirali izvrsnu verziju, kako DB kaže "live adaptation of the remix" pjesme Lazy. I to je bilo to.

pedja // 05/10/2004