Postoji li bolja stvar za odagnat misli od prvog snijega nego zvuci pustinje? Možda surf-rock, ali pošto Bambi molestersi nisu svirali ovu noć u Zagrebu, morali smo se zadovoljiti sa El stonerom u Željezničaru.

Prvi su započeli Duskburn. Sviraju klasični doom metal sa growlanjem. Pjesme su im trome, dugačke, repetitivne dok u melodičnijim trenucima malo vuku na My dying bride. Gitarist i basist se izmjenjuju na vokalima makar ne znam zašto pošto zvuče skoro identično. Ne znam je li mi se to učinilo od svirke uživo ili tako stvarno zvuče, ali sve pjesme im nekako na istu šemu. Prvo spori početak, onda klimaks i opet spori završetak. Da nema vokala, moglo bi se raditi i o post metalu. Vidi se da su još na početku pošto su malo drveni na pozornici, a i pjesme su im malo prvoloptaški sklepane bez nekog iznenađenja.

Nakon njih su nastupili momci iz Drame. Radi se o mješavini death progressive i gothic dooma, nešto slično kao Opeth ili Draconian. Odmah pri izlasku na pozornicu, pjevač plijeni pozornost. Sav u crnom, sa dugačkim kaputom i zalizan uz to još popraćuje tekstove pjesama ekspresivnim izrazima lica i pokretima, a uz to ima i odličnu komunikaciju sa publikom. Zasluženo je zasjenio ostatak benda. Krasi ih sigurna svirka, dobro napisane pjesme i najvažnije, pjevaju na hrvatskom što će im odmah omogućiti prepoznatljivost, ne samo kod nas već i na međunarodnoj sceni. Jedini drugi hrvatski moderni metal bend koji pjeva na hrvatskom je Stribog, ali oni ionak sviraju folk metal pa se to od njih i očekuje.

Nakon njih su uslijedile zvijezde večeri, Stonebride. Nakon što su započeli, dvorana se skoro u potpunosti napunila što znači da su spremni za samostalno osvajanje klubova. Pjevač je odmah spomenuo da smo psihodelični što je dovoljno nagovijestilo kako će izgledati svirka. Set im se satojao od pjesama sa službeno objavljenih albuma Inner seasons i Summon the waves. Publika je oduševljeno popratila svaku sporogoreću višestavačnu suitu koje znaju potrajati u nedogled, ali nikad ne dosade. Pjesme im karakteriziraju razne izmjene svega mogućeg, brzo-sporo, glasno-tiho itd. Svirka najviše podsjeća na belgijski Hypnos 69 zbog nenadanih, a opet logičnih promjena unutar jedne pjesme koje znaju trajati i po 20 minuta uz obilje psihodelije i ostalih efekata. Bend se sastoji od individualaca koji svaki na svoj način plijeni pozornost, tako imamo kinetičnog gitarista, napušenog pjevača, nabrijavajućeg basista i mehanički točnog bubnjara. Uglavnom, odličan bend koji je postigao reputaciju bez ikakvih promotivnih sredstava. Na kraju bih želio pohvaliti izuzetno dobar zvuk koji je bio jak i u isto vrijeme precizan i dobro postavljen.

Prvi El stonero je bio uspješan, nadajmo će na slijedećem biti neko jako inozemno ime.

tomislav // 28/11/2010