Osim jazz audijencije, ljubiteljima funka, rapa i rocka svakako će najzanimljivije ime ovogodišnjeg Vip Zg Jazz Festa biti legendarni njujorški praočevi hip-hopa The Last Poets koji su kroz 4 decenije dugačku karijeru surađivali sa The Pop Group, George Clintonom, Commonom, Nasom...

Ovogodišnja završnica petodnevnog Vip Zagreb Jazz Festivala pripasti će sastavu koji na svojoj kratkoj europskoj posjeti gostuje osim u Zagrebu, još samo u dva grada - Londonu i Parizu. Osnovani simbolično na dan rođendana Malcom X-a, 19.V 1968. u njujorškom Harlemu nedugo nakon smrti Martin Luther Kinga, svoje djelovanje su zasnovali na idejama afro-američkih aktivista koji su koncem 60-ih godina sudjelovali u pokretima za ljudska prava u SAD-u. Neki od njih su blisko surađivali i s organizacijama koje su se borile za određena načela, pa je samim time aktivnost The Last Poets usko povezana sa aktivizmom i tekstualnom političkom angažiranošću. Samo ime preuzeto je iz poeme južnoafričkog pjesnika Keorapetsea Kgositsilea koji je poznat po zanimljivom vjerovanju da je jedan iz ere posljednjih pjesnika prije nego oružje preuzme vlast. Ono što ih je u samom startu odvojilo od svih crnačkih sastava tog vremena bila je sasvim jednostavna glazbena forma koja se prvotno bazirala na ritmici udaraljki bez ikakvih drugih instrumenata na koju su izvikivali svoje angažirane tekstove o crnačkim pravima i ugnjetavanju koja su doživljavali svakodnevno, ali i o tadašnjim političkim i ratnim temama vezanim uz vjetnamski rat, zahlađene odnose između USA i SSSR-a, te su sasvim nesvjesno bili pretečama rapa/ hip-hopa. Tek kasnije su proširili postavu sa gostujućim glazbenicima i okrenuli se prvo ka jazzu, a onda ka funku gdje su se i zadržali do današnjih dana.

Osnivači sastava bili su Felipe Luciano, Gylan Kain i David Nelson, no oni su vrlo brzo napustili ekipu i raspršili se po različitim područjima djelovanja ostavivši jedini zajednički rad "Right On!" koji je bio soundtrack za istoimeni film Herbert Danska 1970. godine. Taj rad je posve specifičan jer je kompletno snimljen uživo pred nekih tridesetak posmatrača, a na njemu je ovo troje vokalista-recitatora izbacilo gomilu angažiranih stihova u 18 spoken-word komada i vrlo komičnih rima s mnogo 'fuck' i inih, veoma sočnih izraza koje su kasnije samplirali i iskoristili primjerice The Prodigy za hit "Voodoo people", čuvenu 'magic people, voodoo people'. Gylan Kain je između ostalog kasnije surađivao sa kultnim perkusionistom Z'EV-om (znan po suradnji sa Psychic TV), a Felipe Luciano se orijentirao na novinarstvo pokušavajući nekoliko puta da se kandidira na lokalnim izborima za različite pozicije u političkim strankama. Band je svoj pravi izraz dobio dolaskom vokalista Abioduna Oyewolea, Umara Bin Hassana, Jalal Nurridina i Suliamna El Hadija, te debi albumom "The Last Poets" (1970) koji je bio izniman pogodak sa vrlo energičnom spoken-word poezijom na vrlo jednostavnu minimalističku ritmičku potku s udaraljkama i obilatim glasovnim vox-extended tehnikama kada još nije bio znan 'beat-box' način improvizacija ritmova i melodija samo pomoću glasova. Taj polusatni materijal je obilovao afričkim i latino ritmovima, a producirao ga je Alan Douglas tada vrlo cijenjeni maestro koji je radio sa Jimi Hendrixom. Album je dosegao fantastičan uspjeh dosegavši USA no.10, a sa njega je skladba "Wake up, niggers" uvrštena i na soundtrack "Performance" za film Donald Cammella i Nicholas Roega u kojem glavne uloge tumače Mick Jagger i James Fox.

Sljedeći album "This Is Madness" objavljen je 1971. i nosi zabranjenu poeziju na vrlo šturu glazbenu podlogu sa samo jednim zvaničnim instrumentalistom, udaraljkašem Nilaja Obabijem. Tek na trećem albumu "Chastisment" (1973) proširuju postavu sa dva jazz i funk instrumentalista na kontrabasu i saksofonu, te im je taj spoj priskrbio novi stilski naziv 'jazzoetry' po istoimenoj pjesmi koja se nalazi na njemu. Ova dva glazbenika osim u spomenutoj pjesmi "Jazzoetry" gostuju još samo u jednom naslovu, završnoj "Bird's world". Četvrti rad "At Last" (1974) je u glazbenom pogledu proširen sa free-jazz vidicima s pratećom ekipom u veoma kakofoničnom i gotovo eksperimentalnom studijskom session bandu sa kontrabasistom Duke Cleamonsom, saksofonistima Brother Juiceom i Claudie Lawrenceom, te klaviristom Casa Burakom i bubnjarem Philip Kingom, a onda dolaze u jedan period stagnacije sa "Delights Of The Garden", albumom objavljenim 1977. kada su zapali u plesni funk mainstream kojim su izrazito utjecali na rane albume Red Hot Chilli Peppers i Eric B. & Rakima. Ovdje im se po prvi puta pojavljuju u pratećoj sekciji gitarist i glazbenik na električnoj bas gitari, a pjesme im pokazuju stanovite komercijalne tenzije, kao i psihodelične produkcijske finese.

Veliki povratak na scenu priskrbio im je pionirski proboj hip-hopa u ranim 80-im, kao i iznimno zanimljiva suradnja sa kultnim avangardnim i eksperimentalnim britanskim post-punk sastavom The Pop Group kojima su gostovali na drugom albumu "For How Much Longer Do We Tolerate Mass Murder?" (1980) u pjesmi "One out of many". Na narednim albumima "Oh My People" (1984) i "Freedom Express" (1988) producent i bas gitarist bio im je Bill Laswell koji se proslavio svojim tehničkim majstorijama na radovima Motorhead, Sly & Robbiea, The Ramones, Iggy Popa i Yoko Ono, te je okupio onu postavu - supergrupu P.I.L. kada je Johnny Lydon stupio u uspješan komercijalni kompromis sa Ginger Bakerom, Tonny Williamsom i Steve Vaijem. Album "Oh My People" potpuno je okrenut u electro-funk na relacijama tadašnjeg breakdancea, te premda je pokazivao veliku količinu popa i komercijalnih dance atributa nije urodio nikakvim značajnijim uspjehom, čak niti hitoidno potencirane pjesme "Get movin'" ili "Hold fast". "Freedom Express" je djelomično bio nešto mekšeg glazbenog izraza s klasičnim plesnim funkom kakvog su prikazali na albumu "Delights Of The Garden", no niti sa njega nije bilo relevantnog komercijalnog odjeka premda su pjesme "Tough enough" i iznenađujuće funk-rockerska "Geronimo" nalik na P.I.L. nosile vrlo visoke pop performanse. U naslovnoj skladbi "Freedom express" koketiraju sa latino i reggae ritmovima, te po prvi puta koriste urnebesno brze ragga vokale takmičući se sa brzim izbacivanjem rima koje će kasnije svjetski proslaviti Bustu Rhymesa. The Last Poets su u toj fazi karijere surađivali i sa George Clintonom, te tenor saksofonistom Pharoah Sandersom. Suliaman El Hadi umro je u jesen 1995. taman nakon veoma uspješnog starta u 90-im sa kompilacijom "Retro Fit" (1992), te albumima "Holy Terror" (1993) i "Scatterap/ Home" (1994) na kojima su ponovno između ostalog surađivali sa Clintonom i Laswellom, na kojima je prateći band dosegao vrhunac glazbenog spoja plesnog funka i jazza kroz kompozicije "Homesick", "Men-tality", "Funk", a u nekima se dotaknuo i acid-funka/ trip-hopa poput pjesme "Black rage". Posljednji zvanični album objavljen je 1997. pod naslovom "Time Has Come" na kojem se kao specijalni gost pojavljuje Chuck D iz Public Enemy. Tu raščlanjuju svoj pionirski spoken-word stil kroz osuvremenjenu inačicu gangsta-rapa koju profiliraju kao suptilnu funk-jazz svirku punu sofisticirane loop tehnike, afro i latino ritmova, te minimalističkih formata. Svoj posljednji potpisani rad objavljuju 2004. pod nazivom "Panthers". Bio je to ustvari remiksirani 12'' EP sa 10 skladbi koje su obradili Common i Dead Prez, a radilo se o inačicama istoimene pjesme s albuma "Time Has Come" na tekst Umar Bin Hassana.

Nakon toga The Last Poets prestaju objavljivati studijske albume, no ne prestaju sa djelovanjem. Redovito održavaju mini turneje, a njihov ogroman utjecaj kojeg su izvršili na brojne hip-hopere jasno je uočljiv i kod najvećih zvijezda koji im odavaju priznanja za neprikosnoveni doprinos angažiranoj lirici kao i profiliranom jazz/ funk-rap glazbenom stilu. Među velikim štovateljima nalaze se Wu-Tang Clan, Black Market Militia, Erykah Badu, Public Enemy, Run DMC, De La Soul, A Tribe Called Quest, Jungle Brothers, Ice-T, Busta Rhymes, Dalek, The Roots, Kayne West..., ali i mnogi drugačije orijentirani izvođači poput David Bowiea, Sun-Ra, Sonny Rollinsa, Baba Olatunde, spomenutih The Prodigy ili svima omiljeni gost zagrebačkog N.O.Jazz festivala, lucidni kontrabasist William Parker... Također su svojim djelovanjem izvršili ogroman utjecaj na elitu angažiranih boraca iz plejade 70-ih i 80-ih, te njihov značaj nikada nisu sakrivali niti James Brown, Bob Marley, Marvin Gaye, The Clash, Bob Dylan, Tracy Chapman, Miles Davis, Mutabaruka, Gil Scott-Heron, Billy Bragg, Tupac Shakur...

Od 2008. neprekidno su na kraćim turnejama kojima obilježavaju 40-togodišnjicu rada, te će ovo biti uistinu jedinstvena prilika da ih doživimo u punom izdanju jer uz vodeće MC-ije, kamene temeljce Abiodun Oyewolea, Umar Bin Hassana i Don Babatunde Eatona (udaraljke i vokal) dolazi i tročlana sekcija glazbenika koju čine Jamaaladeen Tacuma (bas), Ranzel Merritt (bubnjevi) i Thornton Hudson (organ).

Ulaznice po cijeni od 100 i 150 kn možete nabaviti na blagajni ZKM.

Web: www.myspace.com/thelastpoetsdotnet

Diskografija:
The Last Poets (1970)
This Is Madness (1971)
Chastisment (1973)
At Last (1974)
Delights Of The Garden (1977)
Oh My People (1984)
Freedom Express (1988)
Retro Fit, compillation (1992)
Holy Terror (1993)
Scatterap/ Home (1994)
Time Has Come (1997)
Panthers feat. Common & Dead Prez (2004)

horvi // 29/10/2010