home > koncert > T-Mobile INMusic Festival, Otok hrvatske mladeži, Jarun, Zagreb, 21.6.2010.

kontakt | search |

T-Mobile INMusic Festival, Otok hrvatske mladeži, Jarun, Zagreb, 21.6.2010.

Tri dana svirke na najvećem hrvatskom open-air festivalu sa više od 30 izvođača ponudilo je ne baš posebno primamljivu listu headlinera, ali je zato niska onih 'malih' i nešto 'većih' aktera posve oduševila zahtjeve publike, posebno one koja je pratila rockerski žestok Tuborg Green stage.

U ova tri dana koncept programa se prvo sveo na 'nulti' dan kada su održani nastupi samo na velikoj T-Mobile pozornici, dok je u naredna dva dana publika mogla doživjeti raznolika stilska glazbena iskustva na tri bine. Uz najveću, tu su bile Sony Ericsson sa mješovitim programom i rockerski-punkersko nabrijana Tuborg Green, te još dvije šatre Inbass stage i Absolut Party gdje su ove godine samo nastupali DJ-i i elektronski freakovi duboko iza ponoći nakon što su završile svirke na sve tri pozornice. Također je ove godine bio prisutan i malecki Silent Party Stage na samom izlazu gdje se glazbeni dio DJ zabave mogao pratiti samo na slušalice. Prvog, tj. nultog dana vremenske prilike nisu bile naklonjene nikome, no zato su naredna dva dana bila perfektna; ni prevruća, ni prehladna. Može se reći - taman.

Dan prvi, 21.6.2010. (ponedjeljak)

Kalendarski je stigao prvi dan ljeta, ali Bože moj, taj dan je bio nalik na pravu kasnu jesen kada se očekuje zima. Skoro čitav dan je padala hladna kiša, puhao je grozni vjetar sa sjevera koji je lomio granje i stabla, a živa u termometru se spustila na +12 stupnjeva Celzija, tako da nije bilo druge nego se debelo i toplo obući kao za nužni izlazak u borbu sa vremenskim nepogodama. Čak sam ozbiljno razmišljao i zbog vlastite indisponiranosti desne noge da uopće ne krenem na Jarun. Ali, ipak još uvijek u meni ima neke vatre i želje za životom bez obzira na sve trenutne nevolje glede zdravlja, proteze na nozi, hodanja sa štakom i vremenskih neprilika...

Prvo što se moglo vidjeti nakon što se uredno i bez ikakvih problema prošao ulaz na Otoku hrvatske mladeži, bilo je 18 prevrnutih kemijskih WC-a (samo ih je 7 ostalo u uspravnom položaju) odmah tik do Jarunskog jezera odakle je hujao, vijao i fijukao vražje hladan sjeverac. Momci iz radničke službe su se svim silama trudili da ih ponovno podignu, a kako su ih podizali, vjetar ih je ponovno rušio; gledao sam njihove muke jedno dobrih četvrt sata, sve dok nisu pronašli neke drvene fosne i palete s kojima su ih učvrstili i ustabilili da ih vjetar više ne obara. Jedan od njih mi je rekao da bi najradije sve poslao u vražju mater, digao ruke od ćoravog posla i otišao kući jer se od jutra žderu sa kišom, vjetrom, blatom i mnogobrojnim nepredviđenim blesavoćama... Na svu sreću, vjetar se nakon izvjesnog vremena smirio, kiša je tek tu i tamo drobila rominjajući u naletima, ali temperatura je stalno opadala, tako da je sve nalikovalo na sumorno olovno predvečerje koje je više djelovalo kao pogreb nego li poput nekakvog rock spektakla. Baš sam tog jutra na teletextu HRT vidio podatak da ovako hladno prvog dana ljeta nije bilo od 1955. kada je temperatura iznosila samo +2,5 Celzija... A kako je izgledalo, umalo da se taj kuriozitet nije ponovio.
[ Porušeni WCi ]

Porušeni WCi   © Horvi

Ok, vrijeme nije bilo nikome naklonjeno, pa čak niti mojem kolegi Saletu koji je bio akreditiran kao fotograf. Jurio je iz dežele, borio se s vjetrom na autoputu i na koncu odustao od današnjeg dolaska, tako da za ovaj dan imam tek neke polovično loše fotose koje sam uspio okinuti na digitalcu usput se hrvajući sa blatom i razjapurenom gomilom u prvim redovima koji su se čak i valjali u kaljuži.

Kao uvijek po običaju, prvi band je gledalo tek šačica ljudi koji su ovaj puta dobro promrzli. Neki su se odvažili doći u kratkim hlačama, tenisicama i majicama, a oni pronicljiviji su se kvalitetno opremili kao da idu na ribićiju; gumene čizme, vunene kape, kabanice i zimske jakne s kapuljačama, a povremeno se moglo vidjeti i onih koji su nosili rukavice. Jest, vrijeme je bilo kuku lele i svima je bio pun kufer bilo kakvih primisli o moru, suncu i početku ljeta pored ovakvih meteoroloških strahota. Elem, POPEYE koji su u 18.15h izašli na glavni T-Mobile Stage na kome se odvijao cijeli današnji koncertni program djelovali su kao da bi najradije otkazali svoj nastup i prebacili ga za neki od iduća dva dana. Kroz nešto manje od sat vremena predstavili su gotovo kompletan materijal albuma "Cijena slobode" (2009) s naglaskom na žešće skladbe u kojima prepliću nu-metal i funk sa dvojicom frontmena koji više repaju nego što li pjevaju. Jedan od njih je legendarni Igor Ferenac koji je 2007. nesretno zaglavio u ćorci zbog jednog jointa i pri tome dobio čestitku na dvije godine tamnovanja, sjećate se. Unatoč svemu, ostavili su solidan utisak, no niti njihove najubojitije skladbe "3p", "Ukljukani klokani", "Riba ribi grize rep" i "Zajebi" nisu mogle zagrijati promrzlu audijenciju koja čak nije bila niti osobito zainteresirana za pivo. Promatrao sam zbivanja po točionicima; mnogi su tražili kuhano vino kojeg nije bilo (gdje ćeš tražiti kuhance na open-airu?), tako da se na koncu ipak sve svelo na prehladnu i neodgovarajuću pivu za ovaj užasno nepogodan i grozan klimatski dan.
[ Popeye ]

Popeye   © Horvi

Tek kada su u 19.30h izašli KAWASAKI 3P, atmosfera se znatno popravila. Na početku se okupilo nekih tisuću ljudi, a kako je koncert odmicao, neprestano su pristizali kontingenti novih posjetitelja, tako da ih je do kraja nastupa bilo prisutno 2-3 puta više. Kawasakiji su bili u svojoj standardnoj proširenoj formaciji sa 3 trube, dvije gitare, bubnjevima, basom i frontmenom Tomfom. Počeli su sa vrlo dugačkim instrumentalnim psihodeličnim uvodom "Idu Bugari", a nakon toga na pozornicu izlazi i Tomfa, te otpočinje urnebesna punk-ska-funk-dub rokačina sa "Knžp", "Mali vuk", "Ja nikad nisam bio riba"... U pauzama između pjesama stalno su se zajebavali na račun Alice In Chains da neće večeras svirati, da su se zapili s 'Janom' (negazirana voda), da zbog njih moraju koncert skratiti..., a nisu mimoišli niti vuvuzele, one turobno grozne trube sa tekućeg Mundijala u Južnoafričkoj Republici čiji zvuk su imitirali na zaprepaštenje većine prisutnih posjetitelja. Ispred pozornice se stvorilo ogromno blato, ljudi su doslovce padali i klizali po njemu, a kada su svirali hitove "Kak si - pa tak" u disco ritmu sa trubačkim solom iz filma "Otpisani" i ritmičkim elementima MC Hammerovog megahita "Can't touch this", te ska poskočicu "Ni da ni ne", gomila se usljed skakanja jednostavno rušila i obarala u blato. Bilo je tu i onih hohštaplera koji su namjerno gurali ljude u kaljužu, pa sam odlučio da se definitivno maknem iz prvih redova i odem na stražnje pozicije odakle se sasvim jasno moglo vidjeti sve što se događa na pozornici zahvaljujući video streamingu na dva velika ekrana. Band je bio iznimno raspoložen, ustvari, Kawasaki 3P nikada nisu održali ispodprosječan koncert u zadnjih 12-13 godina, te su s pravom prerasli u veliki i popularni hrvatski sastav čije pjesme odreda znaju svi. Zaredavši nisku hitova poput "Mali zec", "Mate Parlov" (s uvodom špice radio emisije 'A sada sport i glazba'), "Antonija" (početni dio je šaljivo otpjevao Igor Pavlica), "Puta madre" i "Snifa sam glu", Kawasakiji su pokazali kako svaki puta imaju gomile aduta u rukavu s vještim aranžmanima koji su uvijek drugačiji. To su ovaj puta bile mnoge injekcije s dozama funka i psihodelije, taman da odagnaju sumorno vrijeme i poprave opći atmosferski dojam vremenskih neprilika.
[ Kawasaki 3P ]

Kawasaki 3P   © Horvi

Program je tekao u predviđenim terminima, pa su THE BEAT FLEET izašli točno u 21h u svojoj klasičnoj postavi (sampler, klavijature, bas, bubnjevi, gitara) sa frontmenom Mladenom, a novina je Janko Novoselić na bubnjevima. Samo dan prije, ova postava je gostovala u HRT emisiji "Afrovizija" i baš sam tada uočio bubnjara pitajući se nije li to Janko... Jeste, on je, te je na ovom InMusic nastupu dobio jedan poduži solo performans pred sam kraj koncerta gdje je izveo fantastičan session i pokazao da je jedan od originalnijih hrvatskih bubnjara za kojeg se već otimaju i ovako velike zvijezde poput splitskih hip-hop velikana. A treba nadodati da je Janko svirao i na jednom sessionu prilikom prošlogodišnjeg Zg Jazz Festivala koji je ugostio Sonny Rollinsa, Branford Marsalisa i Terence Blancharda... Što se tiče TBF, oni su izveli sjajnih sat i 40 minuta svirke s mnogo novih aranžmana u kojima je dominirala elektronika, funk, psihodelija, samplovi i dubovi uz veoma plesan i poprilično brži tempo od onoga kao što je to prezentirano na njihovim albumima, a zasluge za to svakako pripadaju Janku. Pjesme kao što su "Genije", "UV zrake", "Malo san maka" i "Moj um pali" su dobile na iznimno brzim ritmovima, "Guzice i sise" je izvedena u afro-pop tempu, a bilo je tu i ska ritmova, kao i urnebesno brzih, gotovo hardcore završnica poput "Odjeb je lansiran". Kroz repertoar protegnuli su i nekoliko klasičnih, sporijih hitova poput "Lud za njom" i završne "Ništa mi neće ovaj dan pokvarit", a veoma pokretljiv frontmen Mladen kompoziciju "Smak svita" je namjenio British Petrolu. Mada sam čitav koncert praktički odslušao s obližnje terase i tek povremeno odšepesao na vidik odakle se vidjela pozornica, TBF su ostvarili sjajan kontakt s publikom i održali besprijekoran nastup koji je potpuno zadovoljio sve kriterije velike open-air svirke.

ALICE IN CHAINS zbog kojih se ustvari i okupilo nekih 5-6 tisuća ljudi nastupili su točno u 23h i pokupili prijatan, njima vjerojatno iznenađujući feedback budući da su se po prvi puta našli u regionu ex-Yu. Mnogi se, poput mene, više niti ne sjećaju kada su zadnji puta preslušavali njihove radove, te se stoga s teškom mukom raspoznavala njihova play-lista koja je osim klasika s prva tri albuma "Facelift" (1991), "Dirt" (1992) i akustičnog "Jar Of Flies" (1994) sadržavala i niz kompozicija iz onog kasnijeg perioda kada su gotovo marginalizirali svoje nekadašnje velebno popularne i komercijalne pozicije. Djelomično se bazirajući i na promociji najnovijeg albuma "Black Gives Way To Blue" (2010) koji još nije dovoljno 'sjeo' auditoriju, izveli su trome hard-rock skladbe "Last of my kind", "A looking in view", "Acid Bubble", psihodeličnu laganicu "Your decision", te nastavili šarati svojim starijim repertoarom koji je publici daleko više poznatiji od ovog, uvjetno rečeno, post-grunge razdoblja kojeg i dalje 'peglaju' unazad desetak godina.
[ Alice In Chains ]

Alice In Chains   © Horvi

U postavi bez pokojnog pjevača, Alice In Chains su i dalje kvalitetan band, ali sve mi se čini da je vremenski odmak mnogo toga utjecao na to da njihova glazba više nema onaj adrenalinski naboj kao 1992. kada su ozarili punim sjajem zajedno sa Nirvanom, Pearl Jam, Mudhoney i Soundgarden. Jedna od vjerojatnosti koju mogu samo izreći iz osobnih stavova je ta da sam bio dvadesetak godina mlađi i tada mi se njihova glazba, osobito udarni hitovi, činili vrlo opako, bijesno, snažno i moćno ostvarenje, no danas, 2010. ovo što su prezentirali u korektno odrađenih sat i pol vremena, djelovalo je prilično mlako i sporo poput neke varijacije doom/stoner-metala i tromog hard-rocka, a naposljetku, tu više nema niti upečatljivo oporog i hrapavog vokala kojeg su svim silama grčevito pokušavali nadomjestiti. U zvučnom pogledu je sve bilo na svojem mjestu - čvrsti ritam, naglašeni distorzirani bas i gitarski, uglavnom tromiji riffovi u spletu sa brojnim solažama, nanizani su kroz njihove najpoznatije skladbe "Angry chair", "Rain when I die", "Them bones", "Man in a box", te ultimativnim hitom "Would" kojeg su izveli na prvom i jedinom bisu. Očekivalo se da odsviraju "Sick men", "Dirt" i "God smack", no njih nije bilo... U intervalima su ponudili i nekoliko laganijih i akustičnih tema u kojima su se pronašle "Down in the hole", "Bleed the freak" i "No excusses", tako da se u kompletu gledano, dobio sasvim solidan, ali tromiji psihodeličan grunge koncert koji je došao nekih 15-ak godina ipak prekasno.

Alice In Chains: Rooster @ T-Mobile INMusic Festival, Zagreb, 31.6.2010.


Nastavak programa slijedio je pod velikom šatrom gdje su mixmasteri bili DJ Ilko Čulić i DJ Goran Studen, ali odmah sam pohitao kući čuvši samo odjeke zvukova Editors i Franz Ferdinand. A pritom cijelo vrijeme nisam niti primjetio koliko sam blatan i prljav sve dok se nisam vratio kući i kompletnu garderobu bacio u veš mašinu, a ujutro sam čistio cipele dobrih sat vremena. Kao da sam cijeli dan izvlačio trupce iz šume... Na svu sreću, meteorolozi su najavili da će utorak biti smireniji, doduše oblačan i vjetrovit, ali povremeno i sunčan, s postupnim porastom temperature... Ajde, barem nešto.

horvi // 27/06/2010

> vidi sve fotke // see all photos

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*