Pobjednik 14.HGF-a 2010. je mlađahni zagrebački thrash-metalcore kvintet New Level!

Ovogodišnji HGF je došao do svoje posljednje finalne večeri kada je trebalo odlučiti o konačnom pobjedniku. Vodila se žestoka borba na pozornici, a i u ocjenama stručnog žirija, a evo kako je sve teklo... Posljednje večeri u natjecateljskom dijelu programa nastupilo je 7 izvođača, tako da se zatvorio ovogodišnji krug sa 20 finalista (Dženeration 81 ipak nisu nastupili) od kojih se izdvojilo u završnim rezultatima po glasovima stručnog žirija još nekoliko bandova. O tome na samom kraju...

Izvođače je ponovno najavljivao Sebastijan iz Noxina, a prvi su startali zagrebački gothic metal-progressive sekstet AGHARTI, koji je po običaju imao tu nesretnu čast da otvori svirku pred polupraznom dvoranom. Naravno, opet je ta zabrana pušenja uzrokovala da tri četvrtine posjetitelja provede većinu vremena ispred Regeneratora gdje se sasvim jasno čulo sve što se događa na pozornici, a kako su bandovi odmicali, stvarao se sve bolji feedback... Elem, Agharti koji su nam znani još sa polufinala iz Saxa (7.IV 2010.) odsvirao je svoj otprilike sličan repertoar u kojem prepliću žešće i sporije ritmove na osnovama gothic rock-metala i strukiranim klavijaturskim sympho interludijima Ivane koja je uz pjevačicu Tinu ljepši dio banda. Bili su vrlo disciplinirani, te su izveli samo pet kompozicija mada im je još ostalo vremena za jednu kraću skladbu. Veoma su melodični i suvremeni u slojevitom aranžmanskom pristupu, a kao posljednju pjesmu izveli su još ponajbolji komad s kojim su pokazali svoju kompaktnost. Tina je ovaj puta bila bolja i izrazitija od onog nastupa u Saxu kada je djelovala presladunjavo; večeras je bila odlična u žešćim i nabrušenijim dionicama, te su tako podjednako osvojili simpatije i publike, a i stručnog žirija koji je pomalo počeo sabirati završne utiske ovogodišnjeg HGF-a. Ova večer je ponudila dvije nepoznanice, prva od njih je bio bjelovarski band PETAR PUNK koji je na HGF došao prema izboru Hrvatske glazbene unije. Stoga je interes za njihov nastup bio višesmjeran; odmah su sa prvim taktovima pjesme "Hrvatski velikani" (s refrenom 'idioti i kreteni') i "Ex song" digli lokalnu punk audijenciju koja je opet izvodila svoj takoreći standardan šou trčanjem od zida do zida (mada ne razumijem u čemu je zadovoljstvo ovakvog egzibicionizma), a s druge strane je nagnalo žiri i kritičarske tikve da pročačkaju svoje stavove glede ovog banda. Nisu ovi Bjelovarčani ništa loši, a ponajmanje krivi, ali dosta je čudno to što se HGU odlučio za njih jer su takoreći samo još jedan u nizu sve one gomile domaćih bandova koji zvuče kao miks Hladnog piva, KUD Idijota i Đubriva s tekstovima nalik Zabranjenom pušenju. Inače, band postoji od 2007., a neki od članova imaju debeli dosje koji seže još u 80-te kada su postojali legendarni bjelovarski Krampussy kojih se osobno vrlo dobro sjećam i bili su otprilike vrlo sličan sastav. Petar Punk sviraju bazični punk s brzim ritmovima koji ponekad zađu i u domenu hardcorea, njihov frontmen ima veoma visok i ciktav vokal, a katkad koriste i onaj standardni punkerski dvoglasni 'ooo-ooo-ooo' tonalitet. Imaju dosta živog i zdravog humora u svojoj lirici, zabavne pjesme, vrlo su veseli band, te su uspjeli sa svojeg repertoara izvesti nekih desetak, standardno kratkih punk brojeva od kojih su se posebno izdvojili "Kurva", "Petre Punče", "Bilogorac", "Pun mi je kurac" i "Ne volim drogu". Nakon punk veselice na pozornicu je došao jedini ovogodišnji predstavnik iz domene kantautorskih voda - IVAN ŠKRABE iz Jastrebarskog. Momak s akustičnom gitarom i usnom harmonikom na ogromnoj pozornici priredio je sjajan performans koji je u prve dvije skladbe glazbeno pokazivao elemente bluegrass, hillbilly i country osobina, a nakon toga je sve okrenuo na daleko jasniji oldschool delta-blues stil. Isprva mi se činilo da nema neki osobiti vokal, no kako je nastup odmicao, prikazivao je sve bolje karakteristike u rangu odličnog protestnog folk emotivca. Nema niti Dylan osobit vokal, posebno na svim onim njegovim bezbrojnim odmumljanim albumima (o koncertima da ni ne pričam...), no Škrabe se sjajno snalazio na mnogim relacijama. Osim vokalom, pratećim dionicama usne harmonike i autentičnom blues svirkom akustične gitare, nametnuo se izrazito jakim socio-političkim i protestnim stihovima u kojima se dotiče surove stvarnosti današnjeg života u Hrvatskoj. U njima ima svega; od emotivnih preokupacija preko opće loše klime uzrokovane jeftinim političkim smicalicama, sve do nezaposlenosti i sakupljanja boca po kontenjerima... Za svaku skladbu potrudio se pojasniti o čemu dotična govori, ima fantastičan kontakt s publikom (čak je rekao da niti sam ne zna što da traži u Zaboku, gradu svjetski priznatog blues maestra Golubana), a posebno su se izdvojile pjesme "Lelek sebra" koju je protumačio kao 'krik siromaha' i "Car je gol". Za kraj je izveo obradu Johnny Cashovog klasika "Folsom prison blues" i još jednu autorsku skladbu, kako je naveo, prvu koju je napisao na engleskom jeziku. Sve skupa, ovo je bio jedan od posebnijih ovogodišnjih nastupa na HGF-u koji će prisutnoj publici zasigurno ostati u pamćenju. THE NO REGRETS su stigli iz Rovinja na osnovu vrlo dobrog demo materijala i nisu trebali prolaziti kroz ona polufinala u Saxu koja su bandovima otprilike pokazala smjernice po kojima se treba orijentirati. Stoga band niti nije znao što očekivati od ovog nastupa i kako se postaviti, ali se uočilo da se pripremio na visokoj razini. Njihov melodični teen pop-punk razgalio je publiku, a band je sa svojim osmišljenim scenskim nastupom koji je sadržavao veoma dobar kontakt s publikom, repanje u skladbi "Coca-cola", te akcije u kojima se sva trojica momaka na žicama okupe oko bubnjara vrlo upečatljivo djelovao kao složna i poletna ekipa. Bubnjar im je izraziti energični 'udarač', pa je u jednoj pjesmi srušio stalak s činelom. Osim prve skladbe koja je bila stanovita mješavina The Killers melodija i punk tradicije, preostali dio set liste im se sastojao od brzih i zabavnih punk pjesama pod primjetnim utjecajima Green Day i pripadajućeg trenda MTV pop-punk klišeja. Imaju ukusno dotjerane aranžmane s brojnim solo dionicama, te su zbog engleskog jezika na dobrom putu ka afirmaciji i na inozemnom planu, naravno ukoliko im se osmjehne sreća. Posljednja skladba je bila jedna melodična pop-punk laganica kojom su zaokružili svoj veoma simpatičan polusatni nastup. Kako je čitav program kasnio, čakovečki peterac LARVA startao je sa svirkom točno u ponoć kada je publika već bila u svojem elementu maligana, pa su imali daleko lakši zadatak za uspostavu odličnog feedbacka. Da ne bi bilo zabune, prošle godine na HGF-u je nastupio istoimeni band iz Rijeke, ali ova dva sastava nemaju nikakvu zajedničku poveznicu. No, već na prvoj skladbi "Još vjerujem" (koja se nalazi na kompilaciji "HGF 14 - finalisti 2010"), drugom gitaristu Adrijano Valpatiću je pukla žica i skoro da se ponovila ona scena iz Saxa kada su sličan problem imali New Level koji su zbog toga umalo prekinuli nastup. Potom je frontmen i gitarist Teo Petran prvo zamolio nekoga iz prisutnih bandova da im posude gitaru; prvi se ponudio Ivan Škrabe sa svojom akustarom, zatim je Teo skinuo svoju gitaru i dodao je Adrijanu, a kada je već izgledalo da će morati potpuno transformirati aranžmane i prilagoditi ih za samo jednu gitaru, odnekud se pojavio zamjenski instrument. Nisam najsigurniji, ali čini mi se da su je dobili od gitariste iz Agharti ili Petar Punk... I kao što to biva, isprva se činilo da će s drugom gitarom koja je vjerojatno bila naštimana sasvim drugačije od onoga što treba zvuku Larve, ovaj neočekivani kuršlus rezultirao je sasvim drugačijim raspletom. Na polufinalu u Saxu (13.IV 2010.) zvučali su kao kombinacija post-grunge i indie-rocka, no večeras je to bila posve diferencirana svirka koja je nalikovala na čvrsti dance-rock negdje između klasičnih Simple Minds i U2 sa izrazito naglašenim harmonijama klavijatura što se na našoj sceni može prisličiti riječkim bandovima poput Grad, Fit, Ogledala i Morso, ili točnije, negdje vrlo blisko EKV zvuku s albuma "Vetrom uz lice", "Ljubav" i "Samo par godina za nas". Unatoč nenadanog felera s gitarom, večeras su posve pogodili ukus publike, a kasnije će se pokazati i ukus žirija, a kao dokaz svoje prijatne, u svim pogledima srednjestrujaške pop-rock etike s blagim indie akcentom, izveli su obradu Urbanove "Mjesto za mene" s kojom su si vjerojatno 'kupili' buduće tantijeme. Ne znam da li Larva treba ovako zvučati (u Saxu je ipak to sasvim drugačije funkcioniralo), ali ovo izdanje je bilo više nego oduševljavajuće. HITCHCOCK, band gitariste Zokija i basiste Marka koji su se proslavili u Valungarima, po drugi je puta nastupio na HGF-u, te je stoga bilo šuškanja uoči njihovog nastupa da su oni jedni od mogućih favorita za ovogodišnjeg pobjednika. Interesantno, nastupili su 2006. kada je bilo svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj (baš iste večeri nakon one nesretne utakmice Hrvatska - Australija 2:2), te su se ponovno vratili u vrijeme Mundijala u Južnoafričkoj Republici. A shodno tome, Valungari su nastupili 2008. nešto prije početka europskog nogometnog prvenstva održanog u Švicarskoj i Austriji. Po principu slijedbenog niza, idući nastup na HGF-u treba očekivati 2012. kada će biti Euro u Poljskoj i Ukrajini... Što se Hitchcocka tiče, oni su u posljednjih 4-5 godina imali turbulentne promijene članstva. Jedini konstantni član uz Zokija i Marka je bubnjar Toni; drugog gitaristu mijenjali su nekoliko puta (jedno vrijeme je bio Vedran, odnosno današnji Shamso frontmen Brkova), dok se na vodećem vokalu izredalo tko zna koliko osoba, što muških, a što ženskih. Također su mnogo toga mijenjali zavisno o postavama i pjevačima; dugo vremena su imali tekstove na engleskom jeziku, a dolaskom Jelene iz Valungara počeli su raditi stihove na hrvatskom. Onda ih je Jelena napustila ostavivši nekoliko sjajnih vokalnih zapisa i... na koncu je sve rezultiralo time da smo večeras dobili Hitchcock u ponovno novom izdanju za koje je pitanje vremena koliko dugo će egzistirati u ovoj ekipi. Kod njih se sve događa tako brzo kao da su neka supergrupa s transformacijama nalik na Deep Purple i svim onim njihovim metamorfozama od Mark I do Mark VIII, ha-ha... No, Hitchcock po običaju i dalje rade žestoki garažni punk-rock, ovaj puta s tekstovima na hrvatskom jeziku ("Living" je jedina izvedena na engleskom), ali ih je ponovno pratio onaj sindrom koji je uz sve transformacije postava bio neminovan - nisu zvučali dovoljno uvjerljivo, a niti uvježbano, a osim toga, sve je djelovalo previše grčevito i pomalo usiljeno s evidentnim tehnički nerazrađenim detaljima što se tiče samog zvuka. Nova pjevačica je vrlo atraktivna, scenski pokretljiva i pravi je praznik za oči, ali se jasno uočilo da se još nije dovoljno kvalitetno i kreativno uklopila u ekipu. Ipak će, kako izgleda, trebati pričekati neko naredno europsko ili svjetsko nogometno prvenstvo dok Hitchcock definitivno ne stvori potpuno uigranu atmosferu u bandu... Šteta, mnogo toga se očekivalo od njih. Zadnji band ovogodišnjeg HGF-a skoro više nitko nije očekivao s nekakvim posebnim impresijama, djelomično i radi toga što su bili druga večerašnja nepoznanica. Već su svi pomalo bili zasićeni svirkom, distorzijama, scenskim kerefekama i ostalim popratnim efektima, tako da se očekivalo samo proglašenje pobjednika, pogotovo zato jer je vrijeme debelo odmaklo iza 1h poslije ponoći. VLASTA POPIĆ, trojac iz Varaždina sam sticajem okolnosti gledao tog popodneva na tonskoj probi, te se tom prilikom komentiralo kako ovaj band neće ništa postići. Em' su zvučali kao nekakav poluraspadajući de-kompozicijski Sonic Youth, em' im je djevojka za bubnjevima, em' je vokal, em' je pun kufer takvih bandova kojima je glavni vokal bubnjar. Čak su se spominjali i Eaglesi i Genesis sa Phil Collinsom... Ništa nije čak niti mirisalo da band može ponuditi nešto interesantno, no desilo se sasvim suprotno. Kada je trojac stupio na binu (dva momka su na žicama) i počeo svirku, situacija se drastično preokrenula. Band Vlasta Popić (nazvan po bubnjarki) je priuštio najugodnije iznenađenje ovogodišnjeg HGF-a i pokazao da osim jedne ili dvije skladbe bubnjarka ipak nije glavni vokal. Jest, imaju oni elemenata Sonic Youth, ali daleko više su orijentirani na new-wave i post-punk naslijeđe koje je rezultiralo furioznom svirkom očigledno inspiriranom bandovima kao što su bili Šarlo Akrobata, rani Gang Of Four i Pixies, posebno u izvedbi skladbe "Veš mašina". Svojom doslovce eksplozivnom energijom, ravnomjernim odnosom ukroćenih distorzija i sasvim jednostavnim post-punk konstitucijama kompozicija koje ponekad zađu i u ekspresivne instrumentalizacije neopisivo su asocirali na Električni orgazam s prva dva albuma, a ako ćemo točnije, na logičan današnji trećegeneracijski slijed bandova kao što su primjerice beogradski Repetotor, zagrebački S3ngs, dugoselsko Mlijeko ili livanjski Andrija. Jedan posjetitelj me sasvim slučajno u prolazu priupitao 'kaj su ovi z Beograda?'... Moram priznati da sam ostao iznimno iznenađen s ovim bandom koji je jedini na ovogodišnjem HGF-u prikazao posvemašni, doslovce potpuni alternativni odmak od šablona i stereotipova koji se uglavnom oslanjaju na nekakve kopije i reciklaže svojih idola. Odličnih pola sata nastupa u kojem su momci u jednoj pjesmi izmjenili instrumente (čak im je i pukla žica na gitari pa su malo stagnirali) prikazali su Vlastu Popić kao sjajan, energičan i veoma kreativan suvremen indie-rock band koji usput ima i tekstove na hrvatskom jeziku. Također su i scenski zanimljivi, nisu statični i jednostavno su ostavili srce na pozornici. Sjajno. Tako se to radi. Bravo Varaždinci! A onda su na pozornicu izašli slovenski gosti, KILL KENY iz Novog Mesta kojima se ispričavam što ih nisam gledao jer se u backstageu, ogromnoj bivšoj tvorničkoj hali odvijao rasplet glasanja žirija. Tamo su se okupili svi članovi ekipe stručnog stožera i gotovo pun sat vremena vijećalo, prebrojavali su se glasovi, sabirali dojmovi sa sve tri protekle večeri finala, da bi na koncu nakon svirke Slovenaca na pozornicu izašao Bixi i proglasio sljedeće:

1.NEW LEVEL
2.VLASTA POPIĆ
3.LARVA

U najužoj konkurenciji bili su još Pet Do Dvanaest, Božje Ovčice, Hitchcock, NeZnam i Trn, a o svima njima se vodila žučna rasprava... Malo će te se zapitati - a šta je sa Ivan Škrabeom? Žiri je zaključio da je on ipak drugačija priča koja će se odvijati po nekim drugim principima, ali je u svakom slučaju mnogo toga ukazao na kantautorski dio stvaralaštva koji će, ako se ukaže potreba, na godinu otvoriti posebnu kategoriju HGF-a i u tom fahu budući da se u posljednjih nekoliko godina i ta scena razvila s brojnim autorima (Tomislav Goluban, Čopor, Luka Belani, Nina Romić, Nevjerni Tomo, Kern, Ivan Vragolovich, Drvena Marija, Damir Poša...). Pa, ako se na godinu prijave kantautori, možda ćemo dobiti posebnu večer finala HGF-a specijalno namijenjenog za solo autore...

I za kraj ovogodišnjeg HGF-a interesantno je spomenuti da su tri prvoplasirana banda imali jednu nevjerojatnu podudarnost - svima njima su pucale žice na gitarama, a pobjednici su zbog toga umalo prekinuli svoj nastup u polufinalu i zamalo otišli s pozornice u Saxu! No, to New Level zaista ništa nije obeshrabrilo; pobijedili su u veoma oštroj i raznolikoj konkurenciji, te se po prvi puta dogodilo da je na HGF-u najboljim bandom proglašen brutalni heavy-metal izvođač. Premda festival zastupa stajalište da je prioritet izvođač koji koristi hrvatski jezik, desilo se po peti puta da pobjednik ima tekstove na engleskom jeziku. Podsjetimo, prethodno su to bili pulski Megabitch (2000), varaždinski Elektrik Buttshaperz (2002), te zagrebački Minimum System Requirements (2006) i Heroina (2007). Također je interesantno da su se svi oni izuzev Heroine raspali, a New Level organizatori HGF-a, kao i ekipa stručnog žirija žele da nastave svoju karijeru koja je sjajno počela. Prvo im se smiješi nastup na Rock Otočecu 2010., pa snimanje albuma, a potom tko zna što... Budućnost je pred njima.

Sa ovim završetkom finala odmah treba napomenuti svim demo izvođačima da se već sada počnu pripremati za naredni, jubilarni 15.HGF kako bi u punoj snazi i kreativnoj atmosferi prebrodili sve one početničke bolesti zvane kompozicija, tekst, stil, scenska izvedba, originalnost..., te se uhvatili u koštac sa sve boljom i kvalitetnijom konkurencijom koja svake godine iznjedri brojna iznenađenja.

horvi // 25/06/2010