Kalifornijski Six Organs Of Admittance sa Ben Chasnyijem su svojim letargičnim indie-rock/ americana/ shoegaze nastupom koji je finiširao sa noise-experimentalom ugodno ušetali u skoro pozaspalu dvoranu Teatra&TD.

Pretposljednje, nedjeljne večeri N.O.Jazz Festa umjesto dva najavljena izvođača nastupili su samo SIX ORGANS OF ADMITTANCE. Nije ta varijanta čak bila niti popraćena nekakvim pretjeranim negodovanjem; uoči samog koncerta slučajno sam naletio na jednu od ženskih individua iz infrastrukture festivala (sorry, nisam zapamtio ime) koja je rekla da su portugalski experimental/ ambient/ dance dvojac GALA DROP u zadnji moment otkazali nastup. Možda i bolje jer su prethodne, barem moje večeri bile prebukirane sa koncertima, te je samo jedna svirka bila taman dovoljna za onaj dio audijencije koja od ponedjeljka započinje klasičan radni tjedan. I još samo izdržati Transitional, Dalek i Isis koji su festival zatvarali naredne večeri... Uoči samog koncerta nekako se sticao dojam da je već svima pomalo dosta kao da se samo čekao definitivan fajrunt. Ajmo to odgledati da imamo što pamtiti. Čitajući raporte mojih kolega sa prethodnih večeri N.O.Jazz Festa koji su mahom hvalili, ponegdje kritizirali ili pak ravnodušno pravocrtno enciklopedijski knjiški popratili izvještaje, ja se nikako ne mogu oteti vlastitom, često subjektivnom dojmu da mi je od svega viđenog Pyramid Trio još nekako ostavio najoriginalniji utisak. Premda je Roy Campbell bio očito isfrustriran, možda i pod parom sa vizijom 'baš me briga, boli me kita', njegov nastup me se dojmio upravo zbog slobode, nonšalantnosti i izbjegavanja predvidljivih klišeja, što ne bih mogao reći za Six Organs Of Admittance.

U veliku sjedeću dvoranu Teatra&TD koja je bila skoro ispunjena, oko 21.15h na pozornicu izlazi Ben Chasny sa električnom gitarom i izvodi tri solo skladbe "Journey", "Words for two" i "Enemy before the light" nakon čega mu se priključuje ostatak banda - Elisa Ambrogio (gitara, efekti), Alex Neilson (bubnjevi) i Andrew Mitchell (gitara). Sva sreća što je Chasny odsvirao samo tri solo pjesme jer se ozbiljno sve počelo pretvarati u monotoni davež. Baš me nakon koncerta sreo Bara (Viva Glorio) koji je rekao da su Brujači ponovno na okupu sa novom postavom, te da je imao neke ideje koje su mu nakon ovog koncerta definitivno pale u vodu. Naime, u novoj formaciji Brujača gitaru svira Franjo Glušac (Peach Pit) koji između ostalog ima afiniteta ka akustičnom folku, pa mu je mislio prepustiti uvodni dio budućih nastupa, no nakon ovog koncerta je od toga kategorički odustao jer je vidio da se takva ideja zaista pretvara u realiziranu dosadu. Kako god, i meni je Chasny sa tih desetak solističkih minuta bio mimo procedure, te mi nije ostavio ama baš nikakav specijalan dojam, čak štoviše, namjerno je skratio klasičan nastup banda kao da nisu imali neko bolje rješenje. Kada je konačno cijeli band zasvirao, prvo su skoro pola sata izvodili letargične kompozicije "Fire of the mind" (obrada kultnih Coil), "1000 birds", "Strangle road", "Dust/ Chimes", "Bar Nasha"... u elegičnim neo-folk, indie/ americana stilskim izvedbama, da bi tek u "School", "Anesthesia", "Shelter" i "That's all right" konačno prikazali slobodniji i eksperimentalniji pristup. No, i te izvedbe su bile kategorički posložene u pravocrtnom minimalističkom obliku bez mogućnosti povratka. Sve skladbe im počinju letargično, pospano, sjetno i bez energije, a kako su bile postavljene stolice, ja sam na momente počeo drijemati, te sam se znao probuditi kada su odfrljili gitare i zašli u područje noisa i de-kompozicijskih struktura klasične Sonic Youth škole. Elem, skladbe su im gradacijskih struktura uvod-razradnja-eksperiment, te unatoč tome što nemaju klasičan obrazac finiša sa povratkom na prvi pjevani dio, taj sav eksperimentalni gitaristički noise minimalizam više me uspavljivao nego što bi me dizao na lučenje adrenalina. Tek u posljednja dva broja "Cherry Y Blossom" i "Comen" prikazali su urnebesne žestoke finiše nakon čega su s pravom od oduševljenih fanova izmamili bis i odsvirali još jedan relativno dulji broj od nekih 6-7 minuta.

Tokom koncerta koji se većinom koncipirao na promociji posljednjeg albuma "Luminous Night" Chasny je vlastite vokale obogaćivao sa pratnjom Elise Ambrogio koja skoro više od 3/4 svirke nije koristila svoju gitaru. Upotrebljavala ju je samo isključivo za efekte i ispuštanje eksperimentalnih noise zvukova koji su mogli biti i sretnije riješeni sa samplerom ili laptopom, dok joj je najveći dio nastupa taj instrument služio samo da ga drži u ruci i da ne stoji na pozornici bezveze dok tu i tamo nešto paralelno zapjeva sa Chasnyijem. Što se mene tiče, mogla je držati i metlu, efekt bi bio isti. Ali Bože moj, držati gitaru u ruci nije mala stvar, pa makar za sat i pol koncerta odsviraš na njoj 5-6 tonova. Na koncu, kada se sve sabere, Six Organs Of Admittance je ipak nekako ljepše slušati kod kuće jer uživo nisu niti atraktivni, mahom si samo gledaju obuću, ne kontaktiraju s publikom... i jedva sam dočekao kraj. Sve me to podsjetilo na Matiju Habijanca i njegove Marshmallows, ali ovaj naš zagorski lo-fi indie pop-rock freak ima humora, šale, zna nasmijati publiku svojim komentarima i što je najvažnije, pjesme su mu stilski različite, te nisu dosadne. Ovo je za moj ukus bilo predosadno, a često i zamorno monotono baš i kao sama nedjelja navečer u kojoj sam mislima već u ponedjeljku i otvaranju novog radnog tjedna.

horvi // 20/11/2009