Peta večer N.O.Jazz Festa donijela je dvije prikolice vrsnih improvizacija, jazz-rocka, fusiona i jednu omanju porciju ležerne digitalne akustike.

Što zbog poslovnih, individualnih ili čisto privatnih razloga, naša mala ekipa je pošto-poto propustila neke vitalnije koncerte na prethodnim večerima N.O.Jazz Festa, no ako ništa drugo, oni su barem bili medijski najavljeni. Kako to biva, u te dane festivala bilo je pregršt uvijek interesantnih koncerata gdje smo se po Zagrebu razasuli ko' rakova djeca. Meni je od sinoćnje večeri mimo festivala pomalo bljedunjav okus ostavio nastup u Močvari beogradskih Repetitor, ali je zato Petrol bio na svojem standardnom nivou, no kada sam čuo da je bilo vrsnih koncerata u sklopu N.O.Jazz Festa, prosto mi je bilo žao što sam petak 13. potrošio na precijenjenu balavčad Repetitor. Tja, morao sam ih pogledati jer svi toliko bruje i šuškaju o tome, ali istini za volju, na mene su ostavili dojam običnog hrvatskog indie-rock demo banda kakvog gotovo svakog četvrtka vidim na programima Novog Zvuka u Saxu. Ok, tko voli, nek' izvoli. Ova, sasvim sigurno najraznovrsnija večer N.O.Jazz Festa ponudila je prvo nastup američkih PYRAMID TRIO iz New Yorka u prekrcanoj velikoj dvorani Teatra&TD. Centralna figura trojca je vođa Roy Campbell koji je prikazao (ne)vješte melodijske improvizacije na trubi, kornetu, flauti i mnogobrojnim zvečkama, udaraljkama, šuškalicama i priručnim škrebetaljkama od kojih su neke bile i obične plastične igračke, te se u samom poduljem govornom uvodu pokazao i kao posve otkačen i šašav komedijaš. Ne mogu garantirati što mu se motalo po glavi, ali je očito bio nečime revoltiran i frustriran pričajući o časopisu/ websiteu All About Jazz koji je za njega 'all about nothing' jer u njemu najmanje ima jazza pa su zato Amerikanci glupi ko kokoši i svinje koje uopće ne znaju što slušaju. Svirku su otvorili s vrlo ekspresivnom izvedbom Winston Parkerove "C.T." u posve free formatu s ludim, sumanutim i eksperimentalnim dionicama gdje ne znaš tko je od ove trojice bio luđi u mentalnom sklopu svirke. Kontrabasist, dragi i uvijek cijenjeni zagrebački gost William Parker je neprestano improvizirao otkačene fantazije, bubnjar je šibao gomile šašavih prelaza, a truba je putovala u nepoznato. No, nekako se činilo da je i sam Campbell svoju početnu šašavost i rastrojenost usmjerio prema 'kuda-koji-mili-moji baš me briga'... Totalno oslobođeni stilskih šablona, ovaj trojac je u sat vremena predstavio svoju verziju jazza kroz zaista nemoguće zamislive lucidne varijacije izvedbi na nekim skroz neobičnim i netipičnim instrumentima poput zurle, sopila, dvojnica, frulica, zviždaljki... Aranžmanski gledano, sve je posloženo kroz kostur gdje je prvo Campbel izvodio svoj melodijski solo kojeg je daljnom gradacijom improvizirao pretežito na trubi, kornetu ili flauti, potom lucidni čudnovati kontrabasist Parker, zatim bubnjar, a na sve to Campbell je dodavao dozu akustičnog kaosa sa svojim arsenalom zvečki i udaraljki (bilo je tu i kuhinjskog posuđa), da bi završni dio u principu uvijek bio onaj koji se nalazio na samom početku, dakako u drugačijoj adaptaciji. Ritmovi im variraju od plesnih do posve de-kompozicijskih materija, te je šteta što su izveli svega 5-6 kompozicija i bili primorani da nastup završe bez očekivanog bisa jer se program neminovno morao nastaviti s još dva preostala izvođača. Ali ta, 'baš me briga' Campbellova skuliranost ostavila je pomalo nejasan i mutan dojam što je sve ovo trebalo da bude. Drugi su nastupili japanski fuzion jazz-rockeri KAZUTOKI UMEZU 'KIKI' BAND koji su osim korpulentnog bubnjara iz Portlanda svi došli direktno iz Tokya. Vrlo su glasni u standardnom rock formatu (gitara, bubnjevi, bas) kojeg umješno nadograđuje vođa, mali ćelavi saksofonist Kazutoki Umezu. Njihove linije saksofona u spregi sa zaista tehnički potkovanim gitaristom Kid Natsukijem često su bile paralelne, no kada su se razdvojili, tu je zaista bilo svega. Od natruha math-rocka/metala, do jazz/hard-rockerskih riffova, funka, bluesa, slide tehnike, pa čak i bržih doom elemenata oblikovanih kroz zapetljane formate progressive jazz-rocka sve od John Zorna do Frank Zappe i Pink Floydovskih psycho dionica. Naravno, sve skladbe su im instrumentalnog karaktera, a u ritmičkom pogledu su neprestano prašili kojekakve varijacije s izmjenama laganijih i žešćih, ponekad ka finiširanim eksplozivnim zapletima. Ako se doda da je basist svirao na čuveno Gallien-Kreuger pojačalo (mislim da je Bixijevo), onda vam može biti jasnije o kakvom vrsnom bandu je riječ. K tome, vrijedi dodati da je Kazutoki pred sam kraj u kraćem govoru predstavio band rekavši da mahom svi oni sviraju u posve različitim sastavima koji sviraju tango, sambu, disco, progressive, avangardu, jazz..., te da je bubnjar koristio i dvostruku death-metal bas pedalu s kojom je odsvirao vraški opaki završni solo u kome su se mogle osjetiti i natruhe tradicionalne istočnjačke pentatonike. Njihov nastup je isnosio svega 45 minuta, te je kao i u slučaju pretodnih Pyramid Trio zaista šteta što program nije krenuo sat vremena ranije kako bi ugodno ispunjena audijencija imala prilike oba izvođača vidjeti i poslušati u cjelovitom koncertu od nekih barem 90-tak minuta. Za posljednje njemačke IS068 koji su nastupili u maloj polukružnoj dvorani ne bih baš ništa posebno isticao. To je trojac (bubnjevi, elektronika, klavijature & truba) vođen Thomas Leboegom i Florian Zimmerom, a nastup im se sveo gotovo na instrumentalni lagani elektronski piano-bar session. Kroz dub varijacije elektronskih salsa i latino ritmova s laganim elementima acid-jazz popa u minimalistički posloženim kompozicijama koje su tek pred sam finiš koncerta imale nešto plesniji naboj, kao uvertira mogli bi poslužiti za primjerice beogradski Darkwood Dub ili prijedorski Dbau. Uz njihovu muzičicu bilo je ugodno popiti poneko pivo i pročavrljati s kolegama od struke, a manje-više, takvog raspoloženja je bila i prorijeđena publika na koju su ipak dva prethodna virtuozna sastava ostavila daleko jači i ekspresivniji dojam.

horvi // 18/11/2009