Nesvakidašnjom mješavinom različitih stilskih stvaralaštva, u publici se pojavila kombinacija slušatelja hrvatske etno veselice te alter poklonika crnogorskog čarobnjaka. Ispalo je da ishod takovog miksa seže i premašuje visoko podignute standarde koncertnih gaža. A kada se tu uplete i uzajamna prijatnost Tamare i Ramba, onda smo jednostavno dobili suživot pa čak i jedinstvo općih razlika u kulturama, stilovima, spolovima, jezicima i inim kategorijama po kojima svakodnevno bivamo podijeljeni. Po meni u krajnju ruku, to je prvi muzički cilj, snošljivost, suživot pa čak i stapanje mnogobrojnih stilova. Neki su se stereotipi ipak ostvarili. Tako smo kroz trosatnu koncertnu noć doživjeli vidno zabave željnu ženu T. Obrovac te uobičajeno cinično proaktivnog muškarca R. Amadeusa. Muško-ženski odnos te večeri bio je vrlo ugodan, doživjevši klimaks pri stand-up improvizaciji muško-ženskog stereodijaloga pred kraj Tamarinog nastupa. Amadeus je tada pokazao da može ispasti pravi gentleman kada je potrebno impresionirati, a dozvoljavam si da jesam u krivu, ako je takav i u svom civilnom životu. Da skratim vlastitu filozofiju, odličan impro-duet trajaše bar 14 i pol minuti, ne računajući turbohitoidni single Turbofunk. Nakon omnibus repertoara gđe. Obrovac i 20-minutnog intermezza, Rambo virtuozni Amadeus dolazi nam dokazati što znači hrvatskoj sceni. Kao predstavnik crnogorskog glazbenog izvoza, virtuoz Amadeus na nerafinirani (samo ponekad grubi) Rambo način integralno opravdava svoj naziv, a korištenjem ultra-pametnih frazeoloških struktura u riječima svojim pjesama neodoljivo podsjeća na cinizam Crne guje, a potom i na nonšalantnost, neobvezatnost ili nebrigu za usađene grozote i zlo sjeme kojima nas budućnost plaši. Ukratko, Rambov izričaj je sve što prosječni ponderirani čovjek skriva u svojoj introvertiranoj duši. A kada pri toj iskrenosti na bini vidim potpuno mirnog starijeg čovika, onda mi dođe da kažem: 'on je moj idol'. Inače savršenom čovjeku i ciniku Rambu zamaklo se da je od svih svirača pozabio predstaviti bubnjara, na što je prigodno ispucao šalu na svoj račun, obrisavši mrlju sa besprijekornog nastupa u bivšem klubu Moše Pijade. U pravo je tko misli da se moje idolopoklonstvo mora privući kraju. Krcati Boogaloo si podiže svoje ime, Tamara i Rambo kao rijetki inovatori i glazbenici svojstvenog i potpuno vlastitog izričaja uspjeli su ovjekovječiti suradnju alter scene, a mi obična publika, govorim u ime svih (inače nedopušteno ali ovdje jedino i primjereno), smo nastavili živjeti obične živote, kako bi ih novine popularno nazvale, obične smrtničke živote, ali smo zato barem doživjeli neočekivano esktazičan koncert na granici ekstaze i nirvane, dakle, uglavnom, negdje vrlo visoko na psiho-ljestvici samoaktualizacije. Revoltno objavljujem da se mnogo sretno osjećam u koži običnog smrtnika, te kao običan smrtnik na glas razmišljam: Pa dovoljno mi je samo da imadem uši, šta će mi više! Možda jedan Rambo i Tamara sa strane, ajde de...

marin // 07/10/2009

> vidi sve fotke // see all photos