Opet sam otišao na Ramba. U periodu od neke 2010. do 2019. sam, ne propustivši praktički nijednu priliku da ga vidim uživo, prošao sve moguće faze, od bespogovornog i slijepog obožavanja (od 2010. do 2015., kad je njegov live show bio nešto najbolje što je na Balkanu postojalo), do prezasićenosti i razočaranosti u njega kao muzičara i čovjeka.Tu sam negdje i danas, gotovo da me sram što bio popušio priču do razine da me se moglo smatrati sljedbenikom njegovog kulta (jer to kult neupitno jest, u punom smislu riječi), kad je bjelodano da se radi o liku koji je licemjer i papak. Lažni socijalist kojem je stalo jedino do para i privatnog vlasništva, lažni borac za ljudska prava koji se prodao onima što truju trudne afričke žene, lažni progresivac koji bi gay sina zatvorio u sobu dok ga to ne prođe, lažni "čovjek od nauke" čiji se znanstveni kredibilitet svodi na istu onu "do your own research bro" paradigmu od dva videa i jednog članka kao i kod kontra strane, lažni anti-režimski faktor koji već dugi niz godina svim silama izbjegava reći išta protiv Vučića, jer čuva grlo i položaj. Lažni intelektualac čiji su stavovi i spike već tolika ropotarija da nije nikakvo čudo da mu je 80% publike buržujska salonska ljevica, snobovi od 40+ koji misle da je to što "kuže" Ramba dokaz da su intelektualna elita, pa se onda na silu trude kesiti i kimati glavom i u trenucima kad je potpuno jasno da je car gol i da se tu više nema ništa za skužiti. Pravi karizmatik s narcisoidnim poremećajem, i pravi pravcati muzičar i šoumen, okružen nekim od najboljih instrumentalista s ove strane Schengena, to nikad nije bilo sporno. Oni neki zadnji Vintage i Boćarski prije korona pauze su bili dali nade da se izvlači iz duge krize kreacije i duha, činjenica da ga nije bilo 3 godine je stvorila priličan hype (pa se Tvornica rasprodala, a prethodno je i Vintage znao biti tek polupun), a i u najavi je stajalo nešto da mu se promijenio odnos prema koncertima, da sad tek shvaća koliko su mu nedostajali, da daje sve od sebe jer svaki koncert može biti zadnji, i slično. Pa rekoh ajde. Ajde, da vidimo.

Disclaimer, unatoč solidnoj količini otrova u uvodu, ja i dalje imam enormnog respekta za stihoklepačke, gitarističke i komičarske sposobnosti tog lika, i na koncert sam, majke mi, otišao sa željom da mi bude odlično. Jer znam da tako može biti, i više od toga. Još jedan disclaimer je taj da ako uzmete neki nasumičan uzorak ljudi koji su tamo te večeri bili, da ćete dobiti zaključak da je tako i bilo, da se intergalaktički giga imperator vratio u punoj formi i svojim bravuroznim improviziranim eskapadama u nepoznato priuštio večer za dugo pamćenje. Znači, do konteksta je sve. Kontekst je bio i ostao mama. Ja ga doživljavam kako slijedi. U ovom slučaju imamo live prezentaciju koja je koncipirana na način da ostavlja dojam nečeg uvelike fluidnog, spontanog, lucidno izmišljenog pod naletom inspiracije i vrijednog upravo stoga što se sve te doskočice, prekrajanja pjesama i igre struje svijesti nikad više neće ponoviti na isti način. Jedinstveno iskustvo. To je, nažalost, nešto što sam nakon ovog koncerta također primoran uvrstiti u kategoriju lažnog. Jedino jedinstveno i istinski novo u cijeloj prezentaciji je bilo koliko su klimaviji i s manje groovea nego prije (što se podrazumijeva kad nema Tovirca na basu više), i koliko je Rambo posenilio pa zaboravlja stihove i gubi se na svakoj drugoj pjesmi. Ok, naravno da lažem, čuli smo par stvari koje dosad u Zagrebu nismo mogli čuti. "Recesivni gen" kao dio uvodnog polusatnog megamiksa, prilično zaboravljivu "Estradu" negdje po sredini, najnoviju odličnu "Pod rotacijom" (iako izrecitiranu bez benda, jer kaže da se to ne može svirati) u suradnji sa tad već dobrano razgaljenom publikom pred kraj, te snippet neke naobjavljene ljubavne o prenemaganju. Osim toga, svaki, ali ama baš svaki, trenutak koncerta (osim, velim, onih koje je Antonije slučajno zajebao) sam znao napamet. Ok, ni ne očekuje se od stand up komičara da za svaki nastup ima novu rutinu, naravno. Ali se bogami ne očekuje ni da deset godina ima istu. Koji kurac? Tamo je bilo valjda 1500 ljudi, možda i više, kako je moguće da je ekipi i dalje zabavno to kad se pusti "Sokolov greben" na playback? Ili monolog o balerini s blowjob akademije? Ili to da uvijek moramo skandirati "Higgsov bozon", "Car je gol" i "U gumene rukavice s dvije drugarice" kako bi sve bilo interaktivno i otkačeno? Ili to da su veće njegove ambicije od naše male države? Kužim da je to sve ludo zanimljivo onih par klinaca od 16 koji su se pogledavali kao da su vidjeli boga cijelo vrijeme, ali je li moguće da u ovom gradu ima tolika nepregledna količina te sredovječne salonske ljevice da ih Rambo može uvijek iznova dovući par stotina novih na koncert? Ili je jednostavno kolektivno kritički stav u startu odbačen i odlučeno je da će se igrati tog privida oduševljenja jednako uvjerljivo kao što se ovaj gore igra privida spontanosti? Na neku čudnu foru je u ovih 3 godine što ga nije bilo uspio otići korak unazad - koncert je bio sličniji 2016.-oj nego 2019.-oj. A uopće ne mora biti tako, to je najtužniji dio. Brate, sviraš od osamdesetih, objavio si tisuću fenomenalnih albuma. Pa zar bi zaista bila sramota odsvirati po par stvari sa "Hoćemo gusle", "Psihološko propagandnog kompleta M-91" ili "Titanika"? To bi iz današnje pozicije bilo najveće moguće osvježenje i intriga na koncertima, a i rezultiralo bi iskrenom ekstazom među rajom, za razliku od ove šminkerske usiljene.

Usmrdio se jednostavno čovjek. Postao jedan od irelevantnih olinjalih starih egomanijaka koji nešto palamude bez veze s mozgom u grozničavoj želji da ostanu profitabilni, znate još takvih sigurno, dominiraju regijom. To će mu bez ikakve sumnje nastaviti polaziti od ruke budući da ima kult. Ja sam ovdje napisao što imam, radite s tim što hoćete. Iako sam to vjerojatno još prije pet godina najavio, ovime službeno zaključujem to poglavlje, neće više biti mojih izvještaja s Ramba, obećajem.

ujak stanley // 05/12/2022