Nedugo nakon travnja ove godine i zajedničkog nastupa sa Butthole Surfers (kakve li kombinacije!) svjedočili smo povratku kanadske indie skupine Sunset Rubdown u našu domovinu. Budući da nisam bio na njihovom prvom nastupu u polukružnoj dvorani zagrebačkog SC-a mogu samo vjerovati tvrdnjama kako su i tada imali vrijedan (i kratak) nastup, pa ipak uvelike narušen katastrofalnim problemima sa zvukom, koji je, na sreću, u četvrtak u okrilju KSET-a funkcionirao besprijekorno! A bogami i band! No kako je loš imidž teško vratiti dokazao je i nepravedno osrednje popunjen klub, poslovično s dijelom totalno nezainteresiranih gledatelja koji su u KSET vjerojatno došli rješavati osobne frustracije (puno pozdrava i opet vas lijepo molim da drugi put ostanete vani). Ajmo sad malo o koncertu... "The Empty Threats of Little Lord" pjesma je s kojom su Sunsetovci otvorili koncert. Lijepa i uvrnuta ("If I ever hurt you it will be in self defense") balada sa sjajno ocijenjenog "Shut Up, I Am Dreaming" albuma bila je uvod u malu retrospektivu novog, još sjajnijeg "Dragonslayer" albuma izdanog ove godine. Njega su (na sreću) dobrano ispretresli i ostali smo zakinuti samo za dvije skladbe među kojima je, po meni totalno nepravedno, izostavljena i hitoidna "Paper Lace". U drugom dijelu koncerta i bisu naglasak je stavljen na pjesme sa starijih albuma, pa je shodno tome koncert zaključila prekrasna "Us Ones in Between", vjerojatno najljepša (i najjednostavnija) pjesma predzadnjeg albuma. Bili smo počašćeni i jednom sasvim novom skladbom, dosad neobjavljenom, čime društvo potvrđuje svoju hiperproduktivnost. Generalno, mislim da su svi fanovi mogli biti zadovoljni izborom pjesama, koje su svakako jedinstvene u svojoj bajkovitosti i lucidne u izvlačenju maksimuma Spencerovog vokala. Sam Spencer (a i cijeli band) posebna je priča. Čovjek djeluje hladno, nezainteresirano, distancirano, ne komunicira s publikom osim kad mu se nešto ne sviđa (u jednom se trenutku Spencer okomio na manijakalno fotkanje iz prvih redova, a u drugome na prejake reflektore), što je u suštoj suprotnosti sa hipersenzibilnim vokalom i pjesmama koje zahtijevaju uživljavanje i ekspresivnost. Jedno je sigurno, Spencer i društvo ne ostavljaju ravnodušnim: jedne izluđuje, druge oduševljava, jedni bi ga slušali cijelu večer, druge vrlo brzo otjera monotonijom. Ja se osobno svrstavam u grupu "dotaknutih" i uvijek ću ih rado poslušati. A koncert u KSETU bio je lijep presjek njihove trenutne karijere i s imidžem taman takvim kakav treba da poprave prvi nastup i da nam se vrate još koji put.

danko // 28/09/2009

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Iako sve više, mišljenja sam da se još uvijek premalo koristi prekrasan vokal Camille Wynne Ingr pa poruka Spenceru ukoliko čita ovaj tekst: Molim te, poradi na tome! :)