Dva benda čiji lideri su se već dokazali u prijašnjim bendovima ugodno su napunili prostor atrija &TD-a te svibanjske večeri. Nitko od aktera, ni oni gore na stejdždu a ni mi dolje, na početku koncerta nije ni slutio što će se dogoditi na kraju, tamo negdje oko 23h. Započeli su WOODEN BIRDS, tamo negdje oko 20:30, za našu klasičnu publiku prerano, no s obzirom da je tako bilo i najavljeno, svi ili većina koji su željeli prisustvovati su već bili na mjestu. Tijekom koncerta WB-a saznali smo da su krenuli tako rano jer vole taj dio dana, kada se dan pretvara u noć i da im je bila velika želja tada svirati. Rajt! I nama je pasalo da počne što ranije. Vođa WB, Andrew Kenny, svirao je u American Analog Set i već je bio u Zagrebu s njima 2001. godine. Tko se još sjeća toga... Uglavnom izgleda ko da je upravo završio srednju školu ili barem višu, a ne ko da ima dvadeset godina više od toga. Mladac uglavnom ugodnog glasa, koji je sastavio ekipu ugodnih i komunikativnih muzičara, predstavio je svoj debi album s WB pod nazivom "Magnolia". Sve što sam napisao o albumu stoji, osim što je na koncertu pojačan doživljaj ugode, baš zbog finog odnosa prema nama, publici. Što smo im vratili i nagradili ih gromoglasnim pljeskom. U svojih 45 minuta odradili su većinu materijala s debi albuma uz obradu American Analog Seta, Aaron & Andrea, koju si posvetili organizatoru. Matu bi zbog ovakvih koncerata trebalo posvetiti, al lijepo je i kad mu bendovi posvećuju pjesme. Zato mu se i ja zahvaljujem u ime svih nas. Bilo je kratko, lijepo i dovoljno, taman toliko da ne zapadne u monotoniju. Uslijedila je kratka pauza da bi se GA malo posložili i naštimali. Mat Brooke, lider Grand Archivesa, iza sebe ima dva benda, Carissa's Wierd i Band of Horses. Sa GA okupio je novu ekipu i zaplovio putem Byrdsa i Beach Boysa ili novijih The Thrills i Beachwood sparks. Mat onako suh, žilav i zarastao odmah je podsjetio na Warrena Ellisa, dok je titulu zvijezde večeri na sebe ipak preuzeo bubnjar, Curtis Hall. Curtis bubnja "muppet" stilom, na majici mu se trsi "american eagle", a sam je kombinacija malo debljeg Kejva i Miše Kovača iz mladih dana. Pojava za pamćenje. Tužne folk pjesme bez obzira da su bile otpjevane dvoglasno, troglasno ili četveroglasno dirnule su sve u publici, koja je svaki potez benda nagrađivala gromoglasnim odobravanjima, kakvog očito članovi nijednog benda nisu očekivali. Šetnjom kroz repertoar GA u jendom trenutku došli smo i do jedne nove pjesme. Čini se da su je nazvali Sneak Peak, a ona je bila najbrža i ujedno i najbolje prihvaćena. Čuli smo i obrade Elvisa Costella i Jacksona Brownea.

Naravno da bis nije mogao doći u pitanje, a niti onaj drugi. Iako je publika tražila "onu novu", Mat se odlučio za jednu solo improvizaciju, a počastili su nas i s jednom pjesmom, koju još dosad nikada nisu svirali uživo. Da je netko drugi tako odsvirao svoju pjesmu, rekao bih, bolje da je nikad više niti ne svirate, al ovo je bilo toliko simpatičnog felšanja i gitara i glasova, da se to jednostavno moralo nagraditi velikim aplauzom, da bi se na kraju i članovi WB-a popeli na stejdž i odsvirali zadnji krešendo zajedno s GA.
Na merch štandu uvijek je bila gužva, a uz odlične cdove i majice, moglo se i popričati s članvima benda i podijeliti im poneki bedž ;), jer su se članovi bendova izmjenjivali u prodavačkim funkcijama. Na kraju, malo terapijski izaslanstvo je jedoglasno proglasilo ovaj događaj "koncertom godine", a bubnjara GA "osobom godine". Iako nam se sprema gomila odličnih koncerata i festivala, biti će vrlo teško ovaj koncert skinuti s trona.

pedja // 18/05/2009

PS: Bit će i fotki...