Povijesni koncert u krcatom KSET-u dva iznimno kvalitetna hrvatska instrumentalna underground rock banda koji se po svemu sudeći razilaze i transformiraju u neke nove postave nije prošao bez lucidnog performancea i ciničkih humoreski Nike 'trećeg oka' Tigrove masti. Subotnja večer napunila je KSET profiliranom publikom koja je znala zbog čega je došla, tako da je bila doslovce gužva na svim mjestima - od dvorišta, šanka, garderobe, toaleta, gore na balkonu, do samog partera ispred pozornice gdje je bilo ludilo. Okupila se skoro sva rock underground elita od članova raznih bandova (Cul De Sac, Brujači, Viva Glorio, Man Zero, 7 That Speels, Death Disco, Orphan Society, Cripple And Casino, Owie Pockshull, Etuiiowie...), pa je feedback bio više nego fantastičan. A tim više što su oba večerašnja banda u fokusu svoje snage najavili bitne promijene i posljednje nastupe u ovakvim formacijama. Stoga su se bandovi, a i organizator potrudili da zvuk bude na visini, a sami članovi Tigrove masti (Niko Brain i Gut) su prije i poslije koncerta vrtjeli ne preglasnu, ali vrlo dobru glazbu s laptopa. Dok čujete uoči koncerta Ministry, P.I.L., The Chemical Brothers..., možete se samo pripremiti za kolektivnu raspoljotku. Peach Pit nisu nastupali dobre 3 godine, razilazili su se i ponovno okupljali, neki od članova su svirali s drugim bandovima ili imali povremene solo nastupe, no u međuvremenu su uspjeli snimiti materijale za album "Sportrock" (uskoro recenzija) kojeg su kao split izdanje objavili sa skupinom Majmoon za Guranje s litice koncem 2008. Još se očekuje neobično 10'' EP izdanje za austrijski Interstellar Records iz Linza koji bi trebao biti objavljen kao dvostruki vinil sa nekoliko izvođača (spominju se još Merzbow, Vertigo, RU-Fruitcake 2...). Prema suhoparnim podacima moglo bi se zaključiti da im je 'konačno' krenulo, ali band je već toliko revoltiran svim raspletima događaja tokom 15 godina dugačke karijere da niti oni sami ne znaju kuda dalje i ima li smisla više održavati grupu kao takvu. Međutim, večeras su održali sjajan koncert, bili su u jednom od svojih najboljih izdanja koje sam gledao unazad 10-tak godina, te su dokazali da odrastanje i debela zrelost imaju važnu ulogu ne samo u tehnici i vještini kojom barataju svirajući instrumentalni rock, već i u shvaćanju glazbe i prezentiranju urađenog materijala uživo. Tehnika kojom barataju je iznenađujuće koncizna i ovaj kvartet bi bez problema mogao svirati najzahtjevniji black/death metal, mathcore, pa i klasičnu ili jazz glazbu. Večeras su odsvirali kompletan materijal s albuma "Sportrock" koji uživo zvuči fantastično. Vodeće math-rock melodije na gitari svira Bruno Motik (istovremeno bubnjar Tigrove masti i jedne od brojnih postava 7 That Speels) na čijim se zavrzlanim linijama temelji većina njihovog zvuka. Basist Mihael Bele održava motoričku noise snagu ritma i melodije, bubnjar Bruno Vidović uz ritam donosi brojne zapetljane i komplicirane nadogradnje melodija, a Franjo Glušac na drugoj gitari dodaje energični naboj harmonijama i uskače s bezbroj detalja u kojima ima svega - od ekspresija, minijatura, ambijentalnih detalja do raznoraznih efekata. Sve skladbe su energične i žestoke povezujući istovremeno njihov stari noise-rock zvuk sa veoma zahtjevnim math-rockom, dok su eksperiment i zvukovlje post-rocka s prvog oficijelnog albuma "Suspicious Cargo" iz 1999. potpuno izbacili iz upotrebe. Nakon oduševljavajuće žestoke, precizne i nevjerojatno homogene svirke koja vjerojatno nikog prisutnog nije ostavila ravnodušnim, vratili su se na bis i izveli samo jednu skladbu tako da im je nastup trajao oko 45 minuta. Nakon koncerta nakratko sam razgovarao s Mihaelom koji je rekao da je bio skeptik uoči nastupa da se ne raspadnu u svirci jer je puna detalja i vratolomnih brzina za koje je važno biti posve usredotočen na tok kompozicije, no na kraju je ostao i sam iznenađen sa fenomenalnim rezultatom, ali niti sam više ne zna kuda dalje jer su ovim albumom došli do toliko komplicirane i zapetljane glazbe u kojoj put vodi jedino ka transformaciji sastava i traženju potpuno novog izraza. Također je rekao da im je ovo možda posljednji nastup u ovoj postavi, a sakupili su se samo zato da održe promociju drugog albuma na kojeg su čekali punih 10 godina.

U pauzi se na pozornici u vrlo kratkom vremenu dogodio potpuni preokret poretka instrumenata. Bubnjevi na kojima je svirao Bruno Vidović su rastavljeni i uklonjeni, a novi set je postavljen na samo čelo pozornice, lucidni Niko Brain 'treće oko' je svoj mini-korg postavio na desnu stranu, dok se basist Gut smjestio s lijeve strane. Kada je stigao kontingent piva uglavnom za Niku koji se dobrano osviježavao pijenastim nektarom, Tigrova mast je startala sa svirkom u 23.25h. Odmah su od prve izbacili niz glavnih plesnih aduta ("Zadnja", "Slavuj", "Robo", "Čertifikato", "Ko ide po selu dobije po čelu"), tako da se temperatura u publici podigla do usijanja. Plesalo se, skandiralo, dobacivalo, a najbolji feedback se ostvarivao stalnim Nikovim komentarima u pauzama pjesama kada je govorio publici da je najgora na svijetu jer ju je on uvijek pljuvao, vrijeđao i potcijenjivao, a najbolja publika je ona koja nikada nije dolazila na njihove koncerte. Satirički je komentirao da će Tigrova mast ubuduće biti fenomenalan band jer je ovo njegov posljednji koncert s njima i više neće imati njegovo prisustvo. Bilo je tu i ciničkih komentara na Parni valjak, a iz publike su se čula i gromoglasna skandiranja 'Mate Bulić'... Kako god, Niko si je dao debeli odušak da proslavi svoj odlazak iz banda na posve otkačen način pred svojom publikom, no da se to desilo negdje drugdje gdje ne poznaju njegov zajebantski smisao za humor i provokacije, koncert bi bio na granici ekscesa. No, u svemu tome, ovaj glazbenik je nevjerojatno korektno i koncizno odsvirao sve one lucidne melodične dionice na mini-korgu u kojima ima i balkanskog folka, math-rocka, pop-melodija, techna, raznih improvizacija (mogao bi mu pozavidjeti i Keith Emerson), a pred sam kraj nastupa svirao ga je u ležećem položaju koristeći jezik, nos i glavu aludirajući na čuvene gitarističke ekstaze. Negdje oko sredine koncerta skinuo se gol do pojasa i prepričao jedan događaj od prije nekoliko godina upravo u ovom prostoru (čini mi se 24.IV 2006. kada su nastupali sa Gone Bald) kada se zbog nesnošljive vrućine također skinuo gol do pojasa što je revoltiralo jednu djevojku koja se poslije žalila upravi KSET-a da je sramota i neumjesno što dozvole nekakvim debelim i ružnim muškarcima da nastupaju u ovom klubu. Ha-ha-ha! No, upravo ovakav scenski performance je uvijek bio tipičan za Niku i Tigrovu mast, te bi bilo nezamislivo da ovakvih ludorija nije bilo večeras. Ostala dva glazbenika, Gut na basu i Bruno Motik su večeras bili sjajni. Precizni u svirci, izrazu i tehnici, tako da apsolutno ništa nije bilo prepušteno slučaju. Bruni treba odati priznanje jer je odradio istovremeno dva nastupa bez ikakvih grešaka te se pri tome olakšao za barem 2-3 kilograma kao da je otrčao maraton. Treba još istaknuti skladbu "Dobro jutro konjska glavo" koju je Niko posvetio Mario Kovaču zbog nekog njihovog međusobnog ekscesa, ali je naveo 'Mario mi te i dalje volimo i cijenimo', te su koncertno ludilo okončali sa "Osveta Shaolina", "Uzi" i za kraj, naravno, "Pakao". Nakratko su se osviježili (Bruno je tokom koncerta popio barem dvije litre vode), da bi nakon gromoglasnih skandiranja i ovacija ponovno izašli na bis. Onda je Niko rekao momku na tehnici neka sav zvuk pojača koliko se to može, on će svoj zvuk podebljat do daske, a za 'one susjede' (zna se koje) koji se već godinama žale na nesnosnu buku i žele zatvoriti KSET, baš mu se živo jebe. Kada su krenuli na bis rekao je 'a sada kao Led Zeppelin i Parni valjak sve ispočetka, samo za vas', te su odsvirali još jedno 2-3 skladbe uz očekivano krčanje i probijanje membrana u zvučnicima. Malo su petljali tražeći grešku koja moguće dolazi iz laptopa, monitora ili pojačala, no budući da se nije mogao u kratkom vremenu pronaći kvar, taj zveckavi distorzirani brum su iskoristili kao pripadajući efekt, posve ga negirali i otprašili materijal do kraja. Ma, lucidni su ovo čarobnjaci, fleksibilni i prilagodljivi ovakvim situacijama, te ih ništa nije tangiralo da svoj posljednji koncert u ovoj postavi odrade na zaista zavidnom sviračkom nivou. Kada se slegnu dojmovi ovog upečatljivog koncerta s ova dva fantastična banda koji uživo zvuče daleko bolje nego na snimcima, sada kada su u punoj stvaralačkoj kondiciji i kada bi ustvari trebali krenuti na osvajanje široke publike, oni se razilaze ili transformiraju tražeći nove glazbene horizonte. Tigrovu mast sam gledao nekoliko puta, uvijek su bili scenski ludi i otkačeni, te sam smatrao da imaju debele šanse za medijski proboj, dok su Peach Pit na račun svoje vrlo zahtjevne tehnike i glazbe band za vrlo mali krug domaće publike i red bi im bio da svoju širu publiku traže u inozemstvu. Bandovi poput Peach Pit niti u svjetskim okvirima nemaju veliki krug publike, ali su svojim naporima i svjetskim turnejama stekli slušatelje i kultni status širom svijeta. Rad, rad, rad, upornost i volja... A Peach Pit izgleda odustaju jer im je uz nekoliko pauza ozlogrdilo svirati već 15 godina bez vidljivog rezultata.

Šteta za oba banda. Toliko kvalitetni, zanimljivi uživo svaki na svoj način i u naponu snage otići u povijest tek sa sitnim namjerama za daljnje zajedničko stvaralaštvo je veliki gubitak za hrvatsku underground rock scenu.

horvi // 10/02/2009

> vidi sve fotke // see all photos