Nakon malo više od 2 godine, evo nam opet Kopača Grobova u metropoli. Ovaj puta su, hvala bogu, headlineri tako da sam na koncert išao očekujući metal spektakl, bez brige o tome koliko će dugo imati prilike svirati (a briga je u slučaju turneje s Therionom i bila opravdana jer smo ostali poprilično uskraćeni za svirku…).

Alkohol je potekao već u vlaku, a nastavio teći ispred Boogalooa. Otegnulo se to malo tako da se neću ni pretvarati da sam ulovio Taletellerse (sori dečki). Oko 7 sam se malo i brinuo oko stanja jer je ispred bilo svega par ljudi i skoro ništa nije upućivalo na heavy metal legende u gradu. Ipak, uskoro su ljudi počeli pristizati pa je atmosfera postajala sve poticajnija za ispijanje hmeljevog napitka.

Po ulasku u Boogaloo otkrivam da ovo po broju ljudi baš i neće biti spektakl kakav Diggeri zaslužuju, ali što je tu je…. Alestorm mi je dosadnjikavim tonovima prošao brzo. Furka na pirate i rum mi je inače super i teško je tu fulati (Swashbuckle, Running Wild….), ali njima je nekako uspjelo. Dosadan i zaboravljiv power metal bend koji da nema piratske tematike ne bi ni malo isplivao iz mora sterilnog power metala. Uspjeli su me otjerati do šanka, ali nažalost tamo nisu točili grog.

Agonija nije dugo trajala i uskoro na stage stupaju zvijezde večeri - Grave Digger! Bend s hrpetinom albuma iza sebe, diskografijom koja stoji uz bok dinosaurima heavy metala večeras počinju s naslovnom stvari novog albuma Ballads of a Hangman. Moram priznati da me albumima baš i nisu oduševili još od Excalibura ili eventualno The Grave Diggera, ali uživo uvijek očekujem ludilo. Velika, i to svakako pozitivna promjena je uvođenje novog gitariste - Thila Hermanna, možda najpoznatijeg po gitariziranju u Running Wildu. Promjena je dobrodošla i u studiju jer donosi malo "svježeg mesa" u svirku, ali pravi napredak je tek očit na svirci uživo jer jedna gitara teško može odraditi sve. Ovo je korak koji su trebali učiniti još puno ranije, ali bolje ikad nego nikad….

Da se vratimo na samu svirku - Diggeri su sipali stvari iz rukava. Bez ušminkanosti, glumatanja i sličnih tričarija, u ugodnoj komunikaciji s publikom stvari su se redale i žarile i palile. Ugodno su me iznenadile energična i nabrijana Valhalla i himnična The Round Table za koju se nisam ni nadao da će je svirati. Uvijek je nezahvalno pričati o setlisti bendova s velikom diskografijom jer što god da sviraju, uvijek bi se našlo nešto što ne stane i netko tko ima drugačije vizije oko toga što treba ili je trebalo uvrstiti. Meni su recimo promašaji bili dosadna Silent Revolution i mlačna Pray s novog albuma….ali sigurno se našlo i onih koji su baš u tome uživali.

Hermann se dobro snašao u bendu i izgleda kao da se dobro zabavlja dok izmjenjuje dionice s Mannijem. Izgledom me neodoljivo podsjećao na deblju verziju Adriana Smitha. Nažalost, gitarske solo dionice se nisu baš uvijek najbolje čule (bar tamo gde sam ja stajao, 2-3 red lijevo), ali kod Diggera mi to baš i nije neki adut pa nije puno smetalo. Moćni rifovi, energija, pamtljivi zarazni refreni - to su za mene Diggeri, a toga je bilo napretek i na ovom koncertu. Cijeli bend je izgledao nabrijano, veselo i kao da se zbilja dobro zabavljaju i sviraju iz gušta. Dark of the Sun su otprašili premoćno (u biti, stvar je premoćna) i tu sam skoro pluća iskašljao od deranja. Svirali su i klasike koji se više-manje očekuju poput Knights of the Cross, Excalibur i Rebellion - sve rifčina do rifčine koje je slagao još legendarni Uwe Lulis, sad aktivan u bendu Rebellion. Izenadila me stvar Wedding Day koja mi ni na kraj pameti nije bila, ali funkcionirala je dosta dobro i razgibala mi vrat (makar bih ju puno rađe zamijenio s recimo Play Your Game s istog albuma).

Inače baš i nisam fan mosh pitova jer ipak rađe slušam glazbu nego da pazim na rebra, ali ovdje je atmosfera bila čak malo premirna. Prije par godina u Ljubljani na Rheingold turneji je bila ludnica gdje je trebalo rebra paziti, a ovdje se moglo u miru piti pivu u prvom redu.

Nije ni Boogaloo bio toliko prazan (makar bi bez problema stalo još dosta ljudi) koliko su svi bili mirni i pitomi. Reakcija publike i pjevanje uz pjesme ipak nije zaostajalo pa nas to valjda iskupljuje, a nije ovo ni thrash koncert gdje se očekuje šutka.

I tako, stvar po stvar, kojih sat i pol (nisam štopao, ali mislim da je tu negdje) je prošlo u roku keks. Klasični odlazak pa vraćanje na bis u kojem nas je između ostalog dočekao i promašeni Pray. Heavy Metal Breakdown, stvar s istoimenog albuma s kojim su započeli karijeru je označila kraj svirke. Svjetla se pale i ostaje šum u ušima, gorka pomisao na posao ujutro, ali i zadovoljstvo što sam opet uspio vidjeti legende na kojima sam glazbeno odrastao u akciji….i melodija Lionhearta koju nikako nisam mogao izbiti iz glave.

Sumirano: Svi koji ne vole heavy metal nisu imali što raditi ovdje, isto kao što i svi koji ga vole nisu smjeli ovo propustiti. Koncertna godina je bogata i super je počela, a ovo je jedna od onih svirki koja se ne propušta. Nažalost dosta modernih heavy metal bendova ide u sterilnost i ničime se ne ističu u moru sličnih konkurenata - zato su tu Diggeri koji pokazuju kako dinosauri hevijane i praktički dedice uživo prže bolje od McDonaldsa! Do Saxona - pozdrav!!

deda // 06/02/2009