Da li se netko sjeća grupe THE MISSION?
Nakon tvorničkog koncerta mnogi su se prisjetili tamnog doba darka s kraja osamdesetih, a neki su ovaj bend i prviput upoznali. Pitanje koje se postavlja, jest da li se to trebalo dogoditi na ovakav način.
Meni osobno, njihov koncert u maloj dvorani Doma sportova, krajem 1990., ostao je u jako lijepoj uspomeni, tako da sam s velikim iščekivanjem očekivao ovaj koncert, pogotovo nakon odličnog povratničkog albuma "Aura". (Pred)grupa GRAD, svojih je pola sata odradila stvarno profesionalno, no zbog nezainteresiranosti publike i manjka hitova, atmosfera se nije pomakla s nule. Nakon njih pokušao nas je zabaviti Kirk Brandon, nekadašnji frontmen nekadašnjih grupa SPEAR OF DESTINY i THEATRE OF HATE. Upozorenje: Kad vidite (i čujete) čovjeka, s klasičnom neoromatičarskom frizurom, kako s akustičnom gitarom i kreštavim glasom pjeva nešto kao "Do You Believe in Westworld", bježite glavom bez obzira. Čudo jedno, kak jedan čovjek uspije ubiti volju za životom tisućama ljudi. THE MISSION, danas, izgledaju potpuno normalno. Nema dark ikonografije, dugih crnih kosa, nema crnih obleka i šešira. Wayne ima crveno pofarbano kratku kosu, nekakvu plavu košulju, roza sunčane naočale i malo previše liči na Bona. Craig je potpuno ćelav i izgleda manji nego je bio prije, bubnjar Scott nezamjetan kao i mnogi drugi bubnjari, a najveća zvijezda ovog koncerta, mladi "temperman" Rob, prilično istetoviran i nervozan.
Počeli su s "Evangeline", prvim singlom s novog albuma. No, zvuk je bio preglasan za ovakav prostor (što je uvjetovalo gluhoću još par dana poslije), pa tehnički problemi s gitarom drugog gitariste, pa njegovo demonstrativno povlačenje s pozornice, a nakon njega i ostalih članova, osim Waynea, koji nam je solo odsvirao "Can't Help Falling In Love". To je ujedno bio i najneočekivaniji dio koncerta.
Poslije, kad su se posložili, unatoč glasnoći, svirka je bila ok i očekivana. Red starih hitova, red novih. Nove stvari odlično zvuče i uživo, dok su stare prilagođene novim s nabrijanim gitarama i nešto brže, što im baš ne pristaje.

Oficijelni dio je završen nakon samo sat i petnaest. Iako publika nije baš bila zainteresirana za bis, morali su odsvirati još par hitova koje su ziheraški sačuvali, tako da su se još dvaput vratili i između ostalih odsvirali vrlo dobru Depeche Mode obradu "Never Let Me Down Again" i jako lošu i stoput prežvakanu Stooges obradu "1969".
Sve u svemu, bilo je lijepo prisjetiti se nekih hitova iz mladosti, čuti nešto novo, a činjenica da THE MISSION više nisu šta su bili netreba zabrinjavati. No, iako uvijek od koncerta tražimo nešto uigrano i perfektno, moramo dopustiti da zvijezde imaju loš dan. Ono što ja zamjeram je previše ziheraška set lista u kojoj su svi glavni hitovi ostavljeni za bis, tako da se atmosfera nije mogla ni zagrijati nego do pred sam kraj, kad je ionako bilo već kasno...

pedja // 13/02/2002

> vidi sve fotke // see all photos