Evo nas ponovo u društvu Maru - a, austrijanca sa japanskim imenom i bez austrijskih uticaja u austrijskom gradu, sa austrijskom kulturom, bez austrijskog vaspitanja, sa austrijskom kosom...

O Maru - u sam već pisao u par navrata tako da malo pročačkajte po Terapiji.

Interpenetration festival njeguje svoju tradiciju već nekoliko godina i po svim svojim segmentima je zaista specifičan festival. Naime, okrenut raznim vrstama experimentalnih i avangardnih stremljenja u današnjoj umjetnosti (ukoliko pojam avangardni još uvijek postoji a upotrebljava se uglavnom na brdovitom Balkanu, zadrtom u svojoj neinformisanosti i primitivizmu), festival je do sada ugostio brojna imena svjetske scene kao što su Evey kid on speed (zajedno sa Maru - om jedan od idejnih pokreača festivala), Massacessi, Jon Eriksen, Polyphonic Ensemble, Andromeda. Prošle godine festival je posjetio i legenda makedonske dark scene Goran Trajkoski, nekadašnji lider sastava Padot na Vizantija, Anastasia i Mizar.

Osim koncerata muzičkih dešavanja koja su glavna stvar festivala, od prošle godine festival je uključivao i instalacije kao i predavanja na razne teme koje su vezane za današnju modernu umjetnost, kao i performanse i video radove.

Kao posebna poslastica, festival posjeduje i besplatni meni. Tačnije rečeno, ako ste posjetitelj fesivala, a pritom ste vegetarijanac, za vas na raspolaganju svaku veče stoji neko vegetarijansko jelo kao i poslastica.

Sve ovo što sam nabrojao je BESPLATNO! Što znači - ovo je vjerovatno jedini festival na svijetu gdje bez novca možete da poslušate uglavnom vrhunsku kvalitetnu muziku a pritom i da obedujete i to u jednoj zaista vanserijskoj kućnoj atmosferi, budući da sve teče nevjerovatno opušteno.

Tome u prilog moramo dodati i prostor u kome se festival održava, a to je mali prostor Post Garage u Grazu koja svojom toplinom zagrijava ne samo izvođače (njih pogotovo) nego i publiku. U akustičnom smislu, prostor je najidealniji za ovakve hepeninge.

Došla je i 2008. godina i ponovo Interpenetration, nešto manje raznolik nego prošle godine ali i dalje sa fenomenalno zanimljivim imenima. Pošto iz ličnih razloga nisam bio u mogućnosti da prisustvujem prvom i poslednjem danu festivala, na kome je učestvovao i jedan od članova japanskih noise - ra Fushitshusha. Ali dobro, pokušaću da prenesem dio atmosfere sa drugog i trećeg dana festivala.

Dan drugi

Drugi dan festivala otvorio je elektro - akustični trio HonsigErlenburg/Hummer/Schellander. Kako su u svom press materijalu najavili, trio se sastoji od saksofona, trautoniuma (preteča sintisajzera) i kontrabasa, u ovom slučaju bas gitare. Prilično sretan odabir instrumentarijuma nije ponudio više od onoga što se očekivalo jer je bilo potpuno očigledno da se trio sastoji od veličina koje poznaju zanat improvizacije. Počeli su mirno, veoma reducirano, neko bi rekao vrlo analogno. U prvom dijelu nastupa, koji je trajao mnogo kraće od drugog što je velika greška, savršeno su kontrolisali minimum informacija koje su isporučivali. Međutim problem je nastao kad onog momenta kad se Hummer dohvatio saksofona. Od tog momenta pa sve do kraja nastupa nije uspio da boju svog saksofona, kao i melodije i multiphonic akorde, uklopi u zvučnu sliku sa ostatkom tria. Jednostavno, instrument je cijelo vrijeme bio odvojen od ostalih elektronskih pomagala i ostatak nastupa je bio skoro kao podloga za saksofonske improvizacije. Da odmah bude jasno, to nisu bile ultra brzi, improvizovani vriskovi po uzoru na John Zorn - a. Naprotiv. Cijelo vrijeme smo imali prilike da zvučno pratimo tri linije koje idu svojim, manje - više monotonim tokom ali od kojih jedna linija po svom drukčijem karakteru i boji, neprestano odvlači pažnju u negativnom smislu. Međutim, trio je ostao na visini zadatka što se tiče međusobne interakcije i intuitivnog slijeda muzičkog zbivanja. Zaista im treba odati priznanje kako ispunjavaju muzički prostor minimumom sredstava.

Poslije kraće pauze za promjenu položaja ili za konzumiranje jela i pića, na sceni se obreo Bernhard Gal. Austrijski magistar muzikologije i veliki intelektualac koji je sa svojom muzikom i instalacijama obišao planetu, čak i u pedagoške svrhe, svojim je muzičkim izrazom uspio da privuče pažnju čak i onih koji su na festival došli s ciljem da se malo opuste i proćaskaju sa poznanicima. Naime, Gal je zazeo svoje mjesto na pozornici i dao sebi vremena za koncentraciju. Muzika sa razglasa je postajala sve tiša međutim posjetiteljima to nije ništa značilo jer se žamor itekako i dalje čuo. Sa razglasa se sve jače isticali jednolični tonovi kao propušteni kroz ring modulator i onda je nastao fenomen kad izvođač počinje da preuzima pažnju slušaoca. Jedno fenomenalno iskustvao bilo je posmatrati i slušno opažati kako vam se Gal uvlači pod kožu. Sjedeći na sceni i manipulirajući lap topom, isporučivao nam je vrlo minimalne semplove ljudskih glasova iz svakodnevnoh razgovora u zatvorenim i otvorenim prostorijama. Procesirajući semplove u realnom vremenu na jedan zaista reduciran način, Gal je pokazao fenomenalno poigravanje i fenomenalnu kontrulu dinamičkog raspona. To su bili trenuci kada je slušalac napet, ali napet u isčekivanju šta ga sledeće očekuje sa zvučnog aspekta. Kada kažem da se Gal fenomenalno poigrava dinamikom, to znači da je raspon njegove dinamike veoma velik, čak i onda kada se Gal ne bavi bukom. Može se reći da je njegova granica glasnoće bila veoma umjerena u svojim najglasnijim dijelovima a u najtišim se kretala od, naravno, nečujne do toliko tihe da me je hvatao strah da trepnem a da nešto ne propustim. Kratko i jasno, fenomenalan nastup, izbalanisran u svakom muzičkom pogledu, sadržajno savršeno siromašan ali opet veoma bogat a vremenski jako dobro proračunat tako da eventualnoj dosadi, koja je česta kod ovakvih pristupa, nije bilo govora.

Dok nas je zabavljao DJ Lepenik (poznato ime?), na sceni se spremalo nešto interesantno. U međuvremenu, konzumiranje kolača se ispostavilo kao ispravan postupak.

Na video bimu se odjenom pojavi ime Nate Denver's Neck. Ljudsko biće obučeno u satanski fazon, neku vrstu QQ Clan -a. Crna odora, satanske maske i fender stratocaster, onakav kakav je Hendrix svirao na Woodstock - u. Kada je muzika krenula, prva pomisao je bila da će ovo da bude neki slow doom trash u stilu Sunn O))). I zaista, na početku, ultra sporo, ne toliko heavy kao pomenuti bend, ali svi elementi su bili tu. Onda se pojavi glas iz pakla, tipičan za takve bendove. Nema sumnje, doom!

Međutim, u retrospektivi gledano, lik je iz San Franciska. Ako to imate u vidu, onda ništa ne smije da vas iznenadi. S obzirom na to da nisam znao da je lik iz jednog od najluđih gradova na svijetu, barem što se muzičke scene tiče, ostao sam šokiran kada je tip, poslije promijenjene maske na licu, počeo da svira country! Ni manje ni više, kao Johnny Cash!

Takav šok se zaista rijetko doživljava. Da vas neko tako ošamari I istovremeno vam pljune I nasmije vam se u lice, to se zaista rijetko dešava. To je bio znak da ovog momka zaista ne treba pretjerano ozbiljno shvatati. Znači, početak brutal heavy, potom Cash, a onda nešto što bio se moglo navati math rock, sa komplikovanim skalama I ritmom kao I već pomenutim brutalnim vokalom što je odavalo utisak da je Nate Denver isto toliko veliki Cash - ov fan kao I fan Slayer - a. Kad smo već kod ovih metal legendi, veliku pažnju, smijeh I oduševljenje je izazvala pjesma koju je lik napisao o Slayer - u I koju je , kako je sam rekao, I izveo pred članovima benda. Pjesme koje su se nizale govorile su uglavnom o sopstvenim bolesnim iskustvima po coffee shop - ovima San Franciska ali I o izmišljenim likovima kao što je plešač koji postane invalid, ali ga ogromna želja ne sprečava da I dalje pleše I razvija svoju karijeru. Koliko god tema bila bolesna, na jedan perverzno humorističan način je ispjevana. Tu se Nate Denver pokazao, pored fenomenalnog metalca, i kao genijalni kantautor.

Ne mogu a da ne spomenem u dodadnu koreografiju kada je na glavu gitare stavljao razne simbole iz satan metal naslijeđa tako da je njegova gitara u jednom momentu zaista izgledala kao sablja za vratove oduševljenih gledalaca. Još interesantnije su bile njegove upadice i opisi pjesama a poslije svake pjesme Nate Denver nas je, umjesto thank you, častio kratkim odsječnim izvajama OK (prve četiri pjesme), zatim ALL RIGHT (pjesme u sredini), I potom ponovo OK. Fenomenalno! Od početka do kraja.

Inače, Nate Denver's Neck je na Interpenetration stigao zahvaljujući još jednom interesantnom label - u iz Graza, Rock is Hell. Ovo je istovremeno I najava za tekst o tom izdavaču, odnosno osobi koji uskoro slijedi.

Treći dan

Treći dan je, mogu slobodno da kažem, počeo velikim razočarenjem jer su svoj nastup otkazali kultni grazerski post - rock noise - eri Code Inconnu. To je zaista bio veliki peh jer ih po ko zna koji put propuštam vidjeti uživo u novoj, petočlanoj postavi sa vokalom koja egzistira vec neko vrijeme.

Umjeesto njih dobili smo drugi grazerski band malo drugačijeg usmjerenja I to u duplom izdanju. Naime, za ovu veče je bilo planirano da Heifetz uradi posvetu velikanu John Cage - u. Međutim, poslije otkazivanja nastupa Code Inconnu odlučili su da pored Cage seta, odrade I svoj regularni set što se ispostavilo kao ispravan potez, budući da su na istom mjestu nastupali prije samo sedam dana sa gostima I predstavili se u katastrofalnom izdanju. Zaista, Sonntags Abstrakt rijetko ima sudbinu da se pohvali tako lošim I konfuznim koncertom. Ovo je za Heifetz bila prilika za popravni ispit koji su položili sa jako dobrom ocjenom. E sad ko voli, ko ne voli ovakav stil. Heifetz su pod velikim uticajima label - a Ipecac. Postava benda se sastoji samo od gitare I bubnjeva, sšo je danas (pored postave bubnja I basa, pozdrav Disciplini Kičme sa početka karijere!) veoma česta pojava. U njihovoj muzici nalaze se elementi bendova kao što su Fantomas, Hella, ZU I Ocrilim. Kompozicije su im uglavnom kratke impresije fragilnog karaktera, kratke I jasne forme, izuzetno agresivnog ili izuzetno smirenog raspoloženja, i, kao što rekoh, veoma brzo se nižu jedna poslije druge sa ponekad dužim pauzama, sto ponekad nervira, naročito ako gitarista nesjvesno ispušta razne zvukove gitare koji, u slučaju da je publika mirna, zaista smetaju. Međutim, glavni problem Heifetz - a je nedostatak bilo kakvog ličnog muzičkog pečata. U slučaju da iole poznajete label Ipecac, Heifetz zaista može da vas nervira svojim, da tako kažemo, citatima umjetnika pomenute diskografske kuće Mike Patton - a. Jer, da se jasnije izrazim, jako malo muzike Heifetz - a predstavlja nešto što je zaista njihovo, ili, barem nešto što je direktno izašlo iz njihovih glava. Ponekad pomislim da je Heifetz samo cover band koji svira neobične covere. Međutim, ostavili su utisak na nesto malobrojniju publiku nego prethodne večeri. Što u krajnjem rezlutatu I nije tako loše.

Po završetku regularnog seta I pauze, na bini im su se pridružile kolege iz stoner benda Boner Bitch, u zajedničkoj posveti John Cage - u. Noseći na glavama maske Nicolas Cage - a (!), što je samo u pojedinim momentima bilo šarmantno, postava nam je servirala nešto što sa Cage - om nije imalo ama baš nikakve veze. Ili su to bile nespretne noise improvizacije, ili su to bile post - rock - Neurosis tužbalice, nastup je bio ni manje ni više nego potpuno neozbiljan, gotovo da kazemo pozerski. Istina, bend jeste imao koncept I listu kompozicija John Cage - a koje su svirali (ili imali u namjeri da sviraju!), međutim, to zaista nije bio John Cage ni u jednoj od svojih mnogobrojnih varijanti, izuzev u varijanti kad su muzičari uradili kratki experiment sa mobilnim uredjajima. To je bio možda I jedini interesantan element u prilično dugom I napornom nastupu postave gdje je čak mogla da se povuče paralela sa Cage - ovim eperimentima sa radio uređajima.

Poslije ovakvih koncerata zvuči kao da je drugi dan Interpenetration bio potpuni pobačaj. Da se to ne bi desilo pobrinuo se lik iz Njemacke pod umjetničkim imenom Krach der Roboter. Naime, osoba nepoznatog identiteta se u predivnoj sobici male Post Garage pojavljuje u odijelu robota po uzoru na Futuramu, parkira se za svoj viseći barski sto na kome se nalazi samo jedan obični mikser sa kompresorom I šou počinje. A šou, koji je zaista to, je u svom obliku ultra jednostavan a cini ga NO INPUT MIXER. Da ne bude zabune, radi se o mogućnosti da je feedback moguce proizvesti samo sa mixerom I sa nekoliko kablova. Po tipicnoj njemačkoj estetici elektronske muzike, Krach der Roboter čini upravo to I na taj način stvara ne samo feedback nego I razne ritmičke strukture koji zvučno prizivaju Autechre a ritmički Kraftwerk. Prilično jednostavan nastup, vjerovatno se pitate zasto je specifičan osim iz vizuelnih karakteristika. Međutim, za razliku od prethodnih izvođaca, Krach der Roboter u svakom momentu zna šta radi I ima potpuno jasnu estetiku sa potpunom kontrolom svakog parametra. Jednostavno I nepretenciozno, sa malom ali dovoljnom količinom apstraktnog humora.

Koliko čujem, zadnji dan Interpenetration je bio ubjedljivo najzanimljiviji I već lijem suze za propustenim. Ali, vjerujem da je Maru za sledeću godinu pripremio nova iznenađenja za ista pokolenja...

putnik // 10/12/2008

> vidi sve fotke // see all photos