Gustafi će za nekoliko dana, točnije 15/04/2016, održati zagrebački koncert radi promocije novog albuma 'Maneštra', u Tvornici kulture, ali ovaj intervju jedva da je dotaknuo temu koncerta. Jasno, dotakli smo se u priči i novog albuma, a kroz sat vremena pričali smo puno konkretnije i o Gustafima i glazbi, poput dva prijatelja kad se nađu na piću i krenu grebati duboko ispod površine. Možda je nekima nespojiva Edijeva glazba koju objavljuje i njegova strast prema alternativnoj glazbi, u kojoj on vrlo dobro barata faktografijom, ali nadajmo se da je ovaj razgovor to bar malo demistificirao. Uostalom, tekst je ispod, izvolite ući u šareni svijet Edija Maružina...

Za početak bih želio da malo popričamo o posljednjem albumu Maneštra, koji si, koliko znam, prvotno zamislio kao solo album. Molio bih te da ispričaš svoju priču o albumu.
U principu, nije to tako jednostavno. Još nakon 'Chupacabre', znao sam da radim jedan malo teži i zahtjevniji album, koji nema široku publiku, međutim nadao sam se da ćemo privući neke nove ljude. Tu nam se dogodila jedna određena vrsta kiksa, da kažem, ali nije prvi put u životu. Jer, pazi, svi su znali Gustafe i poistovjećivali nas s "Brkicom", "Katarinom", "Črnom zvizdom" i tim stvarima. Jedan dio publike, kad je čuo 'Chupacabru', rekao je da to više nisu Gustafi, da to ne žele slušati. Oni drugi, za koje smo očekivali da će im se dopasti, nisu to ni htjeli slušati, jer su rekli: "Ma znamo mi Gustafe, to su "Brkica", "Katarina", to ni ne treba slušati." Tako da smo upali u određeni jaz, u jednu rupu bez publike. Oni koji su nas slušali su nas prestali slušati, njima to više nije bilo to, a oni koji nas nisu slušali, a kojima se to moglo dopasti, oni nas nisu ni htjeli poslušati, jer kao znaju što su Gustafi. Već sam onda bio rek'o - ako taj album ne bude upalio komercijalno, jer pazi, Jurica, mi smo ipak profići, mi živimo od toga, budemo napravili jedan album ful komercijalni. Međutim, kad je došlo vrijeme za raditi 'Kanibalkansku', mene je vuklo drugo, pa sam rekao ako ne uspije, budemo onda išli s nečim komercijalnijim, imali smo čak i naslov tog komercijalnog albuma, Deset lakih komada. Jasno, 'Kanibalkanska' je prošla kao i 'Chupacabra', možda nijansu bolje. Tu je onda došao red na te komercijalne pjesme, u kojima sam publici htio ponuditi novu "Brkicu". Kako sam krenuo raditi takav album, ulovio sam sam sebe kako radim novu 'Kanibalkansku'. Koliko je uopće teško izaći iz komercijalne mašine i šablone?
Pazi, ja sam se lako izvukao iz te komercijalne mašine, ali sam se teško vratio nazad. Kad sam po drugi ili treći put počeo raditi spomenutih Deset lakih komada, opet sam skužio da radim nešto drugo. Tad sam si rekao: "Edi, nisi gladan, nisi žedan. Lijepo radi ono što hoćeš, nastavi po svome". I zatim me opet pukla autocenzura, ipak imam tu ekipu iza sebe koju treba prehraniti, i vratim se na Deset lakih komada. Opet, stjecajem okolnosti, vratio sam se u svoju staru ljubav, blues, svoje početke iz sedamdesetih godina. Htio sam ga malo komercijalizirati, više da bude trance blues, neo blues i krenuo sam u tom smjeru. Kako sam šarao, tražeći nešto svoje, primijetio sam da nemam strašno veliku podršku glazbene ekipe, prvenstveno puhača i harmonikaša. A radio sam sve sam, prvenstveno sviram žičane instrumente, nešto malo na tipke se snalazim. Prvenstveno je tu bila gitara, bas gitara i mandolina. Kroz te instrumente sam vidio da mogu napraviti solo album kojim bih se odmaknuo od Gustafa i otišao u jednu drugačiju sferu. Bez harmonike, bez pjevačica i puhača, koji su neka karakteristika Gustafa. A opet kako su mi ljudi iznad svega, pregrizao sam i odlučio vratiti ekipu. Ali kad slušaš album, ipak čuješ da su manje prisutni. Evo, to ti je priča o albumu koji je trebao biti samostalan. Ako gledaš s druge strane, ja pišem tekstove i glazbu za sve albume Gustafa, to su na neki način moji solo albumi.

A koliko bi daleko ti samostalno mogao otići u svoju verziju bluesa?
Da, jako. Jer blues nisu ona tri osnovna tona, niti se ja ne vezujem na tradicionalan blues.

Najgore bi i bilo da je to današnji blues. Blues su i Crampsi i Jon Spencer Blues Explosion.
Evo baš da ti pokažem. /Edi skida dugu majicu i ispod nje mi pokazuje majicu Jon Spencer Blues Explosion!/

Još će ispast da sam vidovit!
(smijeh) Sigurno da me ti bendovi više zanimaju.

Pamtim razgovor s tobom prije jednog koncerta Gustafa sredinom devedesetih, gdje si mi spomenuo da ideš večer nakon tog koncerta na Crampse, koji su tad svirali u Domu sportova. Na prvu mi je tad bilo nezamislivo povezati tebe i Crampse, bez obzira na album 'V'.
Znaš kako kroz život imaš glazbene uzore, neki ti dođu na par mjeseci, pola godine, godinu ili pet godina, a neki su uvijek uz tebe. Tako je i kod mene, gdje su dva čovjeka zauvijek ostala tu uz mene. Dva Davida, David Hidalgo i David Thomas. Znači Los Lobos i njihova inačica Latin Playboys i Pere Ubu. Kako si se ti iznenadio kad sam ti spomenuo Crampse, jednako su ostali iznenađeni ljudi koji su me vidjeli u Močvari na Pere Ubu koncertu. Pere Ubu, kad su negdje na 300-400km udaljenosti, a u mogućnosti sam, ja idem na njihov koncert. Jer to su ljudi koji su ostavili na mene traga. Mogu razumjeti da je nekima teško povezati spomenute bendove i "Brkicu", ali pazi Jura, ja živim od komercijalnije glazbe, meni ni mama ni tata nisu kupovali instrumente niti su me hranili. Ali na svakom albumu Gustafa, od prvog 'Tutofato', koji je bio najkomercijalniji, ti ćeš nać' ozbiljnih komada koji koketiraju s Pere Ubu ili Latin Playboys. Kad sam prvi put vidio Los Lobos uživo, rekao sam; jebote, ovo su Gustafi iz Los Angelesa. Imaju istu postavu, pa čak i stalak za klavijature je isti, onaj najobičniji križni. Baš kao da si negdje doveo Gustafe. Ne želim se uspoređivati, to su strašni muzičari i ljudi. Znaš uostalom da i oni imaju pomaknute albume, poput Colossal Head. A Latin Playboys su radili iznimno alternativne stvari, kojih se nebi Stockhausen postidio. Još jedna usporedba je što je njih "La Bamba" uzdigla jednako kao nas "Brkica".



Moram te pitati za diskografske kuće, Gustafi su tu dosta šarali, od početka s Adam Records, pa danas do Spone. Kako i zašto?
U doba Adam Recordsa izdavači su još nešto i značili, ali budimo realni, diskografija je danas umrla kao industrija. Na početku je još bilo nešto moguće, tad smo radili za Adama, koji je bio najbliži i koji me došao pitati hoćeš raditi za nas. Nakon trećeg albuma u jednoj spiki s Adamom, rekao sam mu da želim šire tržište, može li mi to omogućiti, jer imamo kapaciteta, a radili smo najviše po Istri. Dario Matošević iz Adama, koji je iznimno pošten čovjek, iskreno mi je rekao : "Edi, ako se ti želiš zadržati u Istri, onda ću ti ja najviše pomoć. Ako želiš izaći van, traži neke bolje". Tako sam ja došao do Dancing Beara. Kako smo mi zajedno radili, lagano je došlo do pada diskografije. A ja sam ti dosta vjeran čovjek, i kad s nekim započnem nešto, želio bih to nastaviti. S Dancing Bearom smo tako izdali četiri, pet albuma. Na jednom određenom albumu, skužio sam da diskografi idu strmo prema dolje i došao sam u Dancing Bear, te im rekao: "Ljudi moji, zahvaljujem vam se na svemu, ni vi od mene od mene nemate koristi, ni ja od vas." I odlučili smo su da su nam koncerti primarni, usput izdamo neki album i to je to. Došla ja tad priča, ne znam ni ja kako, moguće preko mog prijatelja Stipeta (Stipe Mađor, op.a.), jer tad je i Hladno pivo prelazilo iz Dancing Beara u Menart, gdje su me iz Menarta nazvali i tražili razgovor sa mnom. Na tom sastanku, ja sam njima objasnio da ne vidim budućnost u suradnji s diskografima. Da te sad ne davim s dubljim poslovnim odnosima, mi smo dogovorili da ćemo jedan album zajedno napraviti, a oni će meni pomoći na nekim drugim poljima. Nije tu bilo baš sreće, te sam nakon tog albuma odlučio raditi sam za sebe. I ovo što sad radim sa Sponom, to radimo paralelno s mojom izdavačkom kućom Artistra. Našao sam se sa Sinišom (Siniša Bizović, Spona, op.a.), počeo je surađivati sa mnom i pomagati mi u nekim stvarima. Ja sam ipak u nekim godinama, pomalo sam star i lijen, i nemam snage raditi neke stvari. Sad sa Sponom radimo od albuma do albuma. Ponavljam, od diskografa nema neke love, internet je glavno tržište. No, internet je divlji zapad i na zapadu, a kamoli kod nas, i tu nema neke točne regulacije kao na radiju i televiziji.

Zašto se Gustafima krajem devedesetih počeo događati pad popularnosti? Dotad ste iz godine u godinu konstantno rasli. Čini li se tebi tako?
Da, da, to je definitivno, apsolutno si u pravu. Prvo se radi o nekoj našoj, točnije mojoj nezainteresiranosti za posao i guranje naprijed. Drugo, toliki broj koncerta dovodi do jednog zasićenja.

Imaš uopće broj koncerata?
Nemam točan, ali jedno 2500-3000. Pazi, broj koncerata po godini više ne raste, imamo pedesetak koncerata i to je to. A pamtim kad smo ih u nekim vremenima radili i po stoosamdeset, samo smo šibali. Isto tako moramo biti realni, u to doba smo koštali današnjem ekvivalentu od 300-400 €ura. Sad smo ostali na nekom nivou gdje smo čardak ni na nebu ni na zemlji. Nismo propali, a nismo se uzdigli, vremena su loša. Ja mogu konstantirati da mi koncertno kroz sve ove godine dosta slično zvučimo. S albumima se izdvajamo, ali koncertno, s tom istom glazbom smo od pop obrasca postali alternativni. Nas sve manje zovu po feštama. To samo znači da je negdje nešto propalo, nešto se promijenilo, neki kriterij.

Jesi razmišljao što bi to konkretno moglo biti?
Jedna od bitnih stvari su mediji, koji bi trebali imati neku prosvjetiteljsku ulogu i dizati kvalitetu. Pa jebote, u Jugi je bila neka komisija za šund koja je na tom radila, a danas je takmičenje tko će puštati lošiju glazbu, tko će nižim strastima pridonijeti. I sad, ako tim mladim ljudima to prezentiraš kao nešto važno, oni to usvoje kao obrazac, uvjereni da je to kultura i da je to najbolje što može biti. To je tuga i žalost, možda je i trebalo doći do toga. Ja sam skužio već odavno da meni na koncertima ljudi vrište na istim momentima gdje su čuli na televiziji da se vrišti. Katastrofa, ali je to tako.

Pamtim kako si nekad na koncertima znao tući po bocu votke. Kakva je danas ta priča?
Ne mogu više. Votku danas gotovo ni ne pijem, osim u nekim iznimnim situacijama. Načelno pijem vino, a i vino sam počeo manje. Ja imam šest banki, ne može čovjek izdržati više taj tempo kao nekad.

Imali ste dosta koncerata van Hrvatske, čak i van Europe. Možeš li izdvojiti dobre i loše priče s tih koncerata? Kako uopće strana publika percipira Gustafe?
Naših nije bilo baš toliko. Mislim da smo sto do sto pedeset koncerata odradili van Hrvatske. Ti si na tim koncertima od organizatora povučen i stavljen na neko mjesto. Često puta oni pogriješe i stave te na krivu pozornicu, to je ono što je loše. Također smo doživjeli i ovacije, u Belo Horizonteu triput smo se vraćali na bis. Stavili su nas na surf pozornicu, kao da smo surf bend. Vlakić su nam radili usred Brazila, razumiješ. Pa kad smo svirali u Izraelu, u Tel Avivu, ustvari Ra'ananu, gradiću kraj Tel Aviva. Jebote, to je tek bio urnebes, to su stolice letjele, neviđeno. To je samo dokaz da, ako dođemo na pravo mjesto, za prave ljude uvijek možemo svugdje na svijetu funkcionirati. Ali svugdje na svijetu možemo i ne funkcionirati.

Kako je u regiji?
Regija je za nas još uvijek tabula rasa. Svirali smo mi po Bosni, Srbiji i bilo je dobrih trenutaka, ali nikad se nismo ni mi, ni netko drugi, potrudio da to pretvori u konstantu. Sve je to ostalo na nekim sporadičnim slučajevima. Evo, da ne zaboravim, primjer jedan; bili smo u Vojvodini, odsvirali smo tri svirke. To ti je bila kulturna razmjena Vojvodina-Istra. Vojvođani - svaka im čast, oni su nas dobili za niš, jer nas je plaćala Istarska županija. Stari moj, to je bila katastrofa, prva dva puta mi smo svirali ni pred kim i na čudnim mjestima gdje nitko nije došao, niti je ikog to interesiralo. Dobro da je tad taj jedan dečko, koji nam je tamo bio domaćin, pazi on nas nije doveo tamo, samo nam je bio domaćin, Slavko Matić, iz Zbogom Brus Li benda, skužio koliko je sati i nekako je uspio srediti da treći nastup odradimo u nekom klubu di su ljudi došli baš nas slušat'.

Ja mislim da vi imate prolaz u Srbiji.
Ma sigurno. I svugdje. Samo nas stavi među prave ljude. Nemoj nas staviti među ljubitelje tamburaša, tu nećemo proći. Niti nas stavi među ljubitelje evergrina ili ne znam čega.

Što te bar malo smeta kod koncerata, krivi odabir publike?
Recimo dogodi se kod nas, mrzim kad moramo svirati neke evente, zove me, ne znam, bubnuti ću, na primjer Tedeschi, da sviram na njegovu partiju. Tamo recimo dođe 250 ljudi. I sad pazi, od tih 250 ljudi, sto bi bilo sretno da nije uopće tamo, da se mogu povući u sobu s nekim partnericama, da malo nešto nategnu, ali moraju biti tamo. Ostaje ti 150, od njih bi polovica slušala cajke, ostaje mi 75. Znači, polovica njih bi slušala cajke, ono što mi ostaje - jedan dio bi slušao Gibonnija, a jedan dio njih techno ili disco. Ostaje mi na koncertu troje koji slušaju Gustafe. Nije lako, ali mi odradimo korektno, ipak živimo od toga, damo sve od sebe. Pa i na spomenutom koncertu, umjesto troje, na kraju nas podrži trideset. Najsretniji bih bio kad bih mogao raditi male svirke makar za pedeset ljudi, ali tko dođe, da dođe slušat' Gustafe. Šteta što od toga ne mogu živjeti.

Uvijek sam te htio pitati o onoj prvoj ploči, V ili pet. Tad ste imali alternativni zvuk pod imenom Gustaph y njegovi dobri duhovi. Sjajna ploča koja nikad nije pošteno zaživjela, a izašla je, ako se ne varam, za slovensku Dokumentarnu.
Bivša Dokumentarna. Taj koji je to izdao, Božo Žabjek, taj je bio neka lopina. On je sve zajeb'o što je mog'o zajebat'. To ti nikad nije službeno izašlo. Tad se ta kuća zvala "a", više nije bila ni Dokumentarna, jer je to morao zatvoriti i otvoriti nešto sa strane. Na toj ploči ima dosta bendova koje smo mi tad slušali, koji su ostavljali tragove na moje stvaralaštvo i na nas općenito, poput Gang of Four ili Talking Heads, to su bili bendovi koje smo slušali.

Zove li se taj album slovom V ili brojem 5?
Ja se ponosim s tim da smo mi prije Princea odlučili napraviti album koji neće imati naziv, nego će imati simbol, nešto što ne znači ništa. Tumači se i kao peti album, jer smo mi prije toga imali četiri demo snimke, pa može biti i pet. Može biti i pobjeda, mislili smo da ćemo s tim albumom srušiti sve, da ćemo ne znam što napraviti. Znači, to ime je malo mistificirano, nešto što danas ne bih radio. Mi smo krenuli kao ekstremno alternativan bend. Na našim prvim nastupima više smo koristili limove, lonce, bušilice, kante, boce.



Einstürzende Neubauten?
Da, baš tako nešto. Tad se dogodio koncert Talking Headsa, '81. u Zagrebu, koji je na mene dosta ostavio dojam, i mi smo se tad više vratili konkretnoj muzici, nego industrialu.

Kako si tad živio?
Ja sam tad radio kao projektant u Uljaniku i imao sam lijepu plaću, koja je danas ekvivalent nekih 1000-1500 €ura. Iz toga sam otišao svirati alternativnu glazbu, iz koje sam mogao do ekvivalent 200 €ura izvući mjesečno. Počela mi je patiti obitelj, bio sam oženjen, imao sam dijete i ženu koja nije radila. I sad pazi jednu od zanimljivijih priča u mom životu, znači ja sam iz Uljanika otišao kao projektant, a '84. se vratio preko student servisa kao piketir. To su ti oni koji su na dnu broda 'rđu strugali s čekićem. Pošto to nitko u firmi nije htio radit', zvali su ove iz student servisa da dođu klepat. Radio sam svašta, radio sam kao poštar, u sitotisku, čak sam kao i novinar zarađivao neke honorarčiće. To sam sve radio s ciljem da prehranim obitelj. Tu je meni ostalo ili vratiti se u poduzeće i raditi nekakav posao, ili svirati gaže, znači komercijalu. Meni je ovo drugo izgledalo lakše spojivo s bendom, jer nisam želio napustiti Gustaphe, nego samo pomoći obitelji i sebi da zaradim nešto. Ustvari, cijeli Gustaphy su bili sa mnom, samo smo jednog čovjeka uzeli sa strane, i napravili komercijalnu grupu. Počeli smo svirati gaže po svadbama, hotelima, terasama, brodovima, gdje god je trebalo. Jedna od mojih prvih izjava u Poletu 1981. godine bila je: "U trenutku kad budem morao odsvirati "Zelene oči" objesiti ću gitaru o klin!". '85. godine sam svirao "Zelene oči".

Tad je izašao i spomenuti 'V'.
Rekao sam ti već, taj album nije službeno izašao. Zato ga zovemo nultim.

Ali taj album je bio u prodaji?
Ovako ti ide priča; Božo Žabjek i ja smo se dogovorili da izađe album, a to ti je bilo doba inflacije, sjećaš se kako je to išlo. Uglavnom, mi smo za studio za album platili dva milijuna dinara, koje nam je Božo rekao vratiti. On je počeo nešto otezati i odugovlačiti. Prošlo godinu dana i vrati on nama dva milijuna dinara. Naravno inflacija je to odavno pojela, pa kažem ja njemu: "Božo, nemoj jebat, taj studio sad dođe dvadeset milijuna dinara." On meni tu lovu nije htio dati, pa mu kažem: "Ja ću sad tebe tužiti, jer nemaš potpisan ugovor s nama i izdaješ neovlašteno tuđa djela", a ploča V je tad bila dan ili dva u dućanima. On se tad usr'o, jer zbilja nije imao nikakvih papira, te je sve albume, a štampano je 3000 komada, povukao nazad. Zato kažem da album praktički nikad nije ni izašao, a on ih je prodavao putem pošte. Ubrzo nakon tog, Božo Žabjek je propao, a netko je u nekom skladištu pronašao 500-600 komada od ukupnog tiraža, od kojih smo mi dobili pedesetak primjeraka. Znači, album službeno nikad nije izašao.

Bendovske svirke nakon nultog albuma nisu egzistirale?
Ma bile su svirke. Ali pazi, mi smo u ono doba svirali jednom mjesečno, znači dvanaest koncerata godišnje i to je bilo jako dobro. Pitaj si Sexu i Trobecove krušne peći oko koncerata i sve će ti biti jasno.

Znači, ni promocije nije bilo?
Ma kakva promocija.

Što se zatim događalo s Gustaphima?
1986. smo još radili paralelno, ali zatim je s bendovske strane počelo umirati. Jednostavno nismo stizali, mi smo ti s komercijalnim bendom radili od 15/04 do 15/10 svaki dan. Plus fešte i pireve.

Da li ste u tom periodu stvarali autorske pjesme ili strogo gaže?
Strogo gaže. Ali me ta gaža naučila jako puno. Naučila me svirati i naučila me da postoje dobre stvari van punka i van rocka. Taj komercijalni pristup me omekšao i napravio me razumnim čovjekom. Kako smo se '91. počeli pomalo vraćati, '92. još žešće, odlučio sam, upivši sva svoja novostečena znanja, napraviti 'Tutofato', jedan izrazito komercijalan album. Svjesno smo išli u tu priču, u kojoj smo spojili country, tex mex, lagani blues i iskustva s gaža. Mi ti ustvari imamo dva komercijalna albuma, 'Tutofato' i Zarad tebe. Stari moj, već nakon Zarad tebe sam se malo dočepao para i napravio Sentimientio muto, koji je povrat alternativi. Nije to više bilo unca, unca. Onda je došlo do natezanja, gdje me Darko Glavan nategnuo na 'Vraćamo se odmah', da to bude komercijalni album. Nakon tog albuma svaki idući je zahtjevniji i zahtjevniji.

Milan Mladenović i njegov utjecaj na tebe i bend? Uostalom, producirao je 'V'.
Ploča od Šarla je meni bila vrh. I dan, danas je. A Milana smo upoznali '81. godine, kad smo počeli svirati po Jugi. Za razliku od ovog drugog perioda, kad smo svirali samo po Istri, Gustaph y njegovi dobri duhovi su prvi koncert imali u Vodnjanu, drugi u Puli, treći u Puli, četvrti u Ljubljani, peti u Zagrebu, šesti u Beogradu. Za nas tad nije bilo mjesta u Istri, to tamo nije moglo proći. Milana smo upoznali kad smo dijelili pozornici u jednom od tih prvih koncerata, i nikad neću zaboraviti što nam je tad rekao: "Dečki vi ste genijalci, vi svirate muziku za muzičare, ne za publiku." Tako smo se počeli družiti i privatno, kad bi mi dolazili u Beograd kod njih bi spavali i puno se družili. Oni su isto tako kod nas spavali kad bi bili u Istri. Razvilo se jedno dobro prijateljstvo, ali nismo bili najbolji prijatelji, ipak je geografska razdaljina prevelika. Pazi, ja sam, izuzev Štulića, znao brdo ljudi sa scene, Husa, Rundeka, ali jedini prijatelj s kojim sam baš uživao u druženju mi je bio Milan. Ja mislim da smo mi njemu prvi album koji je producirao.

Je, istina.
Ja sam ti njega pitao nešto kao: "Milane, biš došao producirati album?", na što je on skromno odgovorio: "Ja bih, ali dal' ja to znam?". Pazi, čovjek koji je genijalac, a tako skroman odgovor. Neki se zalete, ja to prvo kažem za naše političare. Mene su ti još '97. pitali dal' ću biti načelnik Vodnjana, a tad sam bio blizak s IDS-om, radio sam zanjih politički marketing. Političar bi odmah odgovorio potvrdno, a ja sam htio razumno razmisliti jesam li ja za to sposoban, koje će to stvari mene kačiti i što će to bit'; ma odjebi! Nije to moj život da tako nešto radim. Tako je i Milan postupio, iskreno. Netko drugi bi odmah prihvatio ulogu producenta, iako taj to nikad nije radio. Milan se trudio, radio je koliko je znao. Drugi čovjek koji je radio na snimanju tog albuma bio je Janez Križaj, tad mali od kužine i on je odigrao važnu ulogu. Kasnije, kroz drugu polovicu osamdesetih, viđali smo se rijetko, jer smo mi tad non-stop radili, eventualno smo na brzinu popili piće. Zadnji put smo se vidjeli '89.



Pretpostavljam da te sašio negov odlazak, tad si mu i pjesmu napisao.
Za njegovu smrt sam saznao možda čak i mjesec dana kasnije. Jako me potreslo, jer nisam to očekivao. Nisam znao ni da je bolestan. Tad sam imao inspiraciju, sjeo i napisao pjesmu za njega. To je možda jedina pjesma koja je ciljano nastala. Inače, ja kad pišem, sjednem i radim na pjesmi, ne da mi ideje padaju na pamet. Eventualno si danas otpjevam neku melodiju u mobitel ili zapišem u note. Netko će se pitati zašto "Jesen". Oni su imali svoju "Jesen" s prvog albuma 'Katarina II', a mi smo pri snimanju nulte ploče imali pjesmu koja se zvala "Naša pjesma", a pjevala je o jeseni. Znaš da imam još dvije jeseni, druga je ova najpoznatija, dok se 'Na minimumu' nalazi treća jesen, "Jesen II". Da se sad vratim na "Našu pjesmu", ona je trebala izaći na nultom albumu. Ne znam zašto, dal' je to radio neki inat, meni je to bila odlična pjesma, Milan ju je stalno škartirao. Skužio sam da ne želi da ta pjesma ide na album. Znaš, svađali smo se mi tad, samo da znaš kako smo se kačili. Ja sam bio prvi put u studiju, imao sam neke svoje ideje, on neke svoje. Čak je u jednom trenutku bio rekao: "To će biti tako ili me pošalji doma!". Dobro, pizda ti materina, neka bude. Neću te slati doma. (smijeh) I tad je on bio moj gost, osjećao sam se kao domaćin, ne mogu te zvati, pa te tjerati, to je najgore. Inače, snimak te pjesme postoji dan, danas. Sjećam se jednog događaja kod njega u Beogradu. Zemun, Novi Beograd, tako nešto, gdje je imao od staraca garsonijeru, samo on je tamo živio. Razjebani do kraja, negdje četiri, pet sati ujutro, pijemo neko zadnje piće. Ja 27, on 26, on meni govori: "Prijatelju moj, ne čini li se tebi da smo mi prestari za ovo?". Kažem mu: "Stari moj, pogodio si me, ja upravo to razmišljam", tako smo mi tad razmišljali. A danas, nemam namjeru prekinuti. Naše druženje, koliko god je bilo genijalno, kad bih sve skupa zbrojio, mislim da sam s njim bio trideset, četrdeset dana.

Da li je Milan imao u sebi ono nešto?
Ja vidiš, koliko god poštujem Katarinu, uvijek sam tvrdio da taj čovjek zaslužuje bolje pjesme. On je meni bio tako moćan čovjek, tako jednostavan i jak. S jedne strane diplomat, s druge strane diktator, razumiješ me. Ljudina. Recimo, ja sam dosta zajeban tip, meni sve treba štimat' da bi mi se tko dopao. Zato ti i govorim, u to doba ja nisam imao prijatelje na toj glazbenoj sceni, poput njega.

Spomenuti rani albumi Gustafa, ona prva tri koja su izašla za Adam Records plus nulti 'V', nikad nisu reizdani. Zašto?
To sam ja malo pizda, svi me tjeraju. Evo Siniša me gazi da to izdam, ovi iz Menarta bi dali sve da im dam to pravo. Još davno me i Varga iz Dancing Beara natezao. Ima tu nešto u meni i to želim nekom dati kad ja odlučim da će to biti tako. Sad kad razmišljam, mislim si da sam pogriješio što nisam pristao na prvo Vargino nagovaranje, tamo negdje '99. ili 2000. godine. Danas ne možemo zaraditi pare na tome, tko kupuje CD-e, a ja nisam to htio nikome dati kako bismo mi zaradili, to je bila kao neka moja dota, kao što mlada nosi kad se udaje, da mi to donese neku penziju. U današnje doba, jebote, što možemo napraviti. Koliko ćemo zaraditi ako reizdamo albume i napravimo neki box. To će kupiti stotinjak ljudi maksimalno. Od ovog sveg što si spomenuo, mene puno više zanima reizdanje naša prva tri demo albuma iz '81., '82. i '83. godine. To su itekako zanimljivi albumi, iako su tehnički nedorađeni, gdje je prvi sniman na dva, a drugi i treći na četiri kanala. Tehnički mi nismo znali svirati, ali imali smo jednu veliku moć.

Nakon dugo vremena opet veliki koncert u Zagrebu, u Tvornici ovog petka, 15/04/2016.
Da, prošla je velika pauza, jer mi smo bend koji radi bez menadžmenta, po principu tko nas zove. I sad je došlo takvo vrijeme da nas manje njih zove, a razlog je što se mi ne guramo ni namećemo. Nekad se organizator neke velike fešte morao potruditi i zvati bendove da mu sviraju, pa bi tako uzeli i Gustafe. Danas imaš za vratom deset menadžera, koji ti u svakom trenutku guraju pod nos Crvenu jabuku, Severinu, Rozgu, Grdovića, ne znam kog sve ne. I ponude ti, ako uzmeš njegove - dijelimo lovu , meni trideset, tebi pet. I tako mi ispadamo iz igre. Pamtim, kako smo nekad znali u Zagrebu svirati i četiri puta u godini. A i nema prostora u Zagrebu, osim Vintagea i Tvornice, koji bi organizatorima bili isplativi.



I kroz ovaj razgovor si potvrdio moja razmišljanja, gdje sam tebe sam uvijek doživljao kao osobu u procijepu između undergrounda i mainstreamovske popularnosti.
Znaš što, ja ne želim biti popularan, ja samo želim živjeti od muzike.

jura // 11/04/2016