Još jedno u nizu Smaranja, programa kojeg već po sedmi puta organizira udruga Krlja ustvari po prvi puta je organizirano u KSET-u. Prostor taman po mjeri, publike upravo toliko da se ne stvori gužva, a francuski electro/noise-industrial akteri PPF i Nocturne zagrijani, pripremljeni i naoštreni do zuba. Ova dva otkačena angažirana elektronska freaka iz Francuske očito nisu marila što je oko 20.30 h u KSET-u bilo svega dvadesetak ljudi, te su krenula sa svojim duet programom da zagriju sebe i elektronske mašine. Bili su od pogleda publike odijeljeni velikim zastorom i poput Pink Floyd svirali iza paravana koji je u ovom slučaju bio crno-bijeli poput zatvorskih rešetaka. Izveli su nešto više od tridesetak minuta zajedničkog programa uglavnom u minimalističkom post electro/noise-industrial stilu s mnoštvom lomova frekvencija, škripa, efekata i harmonija, uglavnom glazbe na koju se ne može plesati i daleko je bliža eksperimentalnoj sferi. Pri tome je Nocturne izveo i nekoliko vokalnih brojeva, no kao i u najvećem broju slučajeva ono o čemu je pjevao nije se moglo razaznati zbog same distrozije i brojnih noise efekata kojima su nafilani njegovi mikrofoni što dakako govori o daleko važnijoj interakciji i efektu samog korištenja vokala nego li o samom značenju teksta. U 21.10 h spušta se zastor i novo Smaranje 7 službeno za 'oči' otvara PFF iliti Kontroler UBU. Zanimljiv lik koji je sve prisutne iznenadio majicom s natpisom 'slonovski bal', a kasnije sam saznao da voli slušati balkansku romsku glazbu od Kočani orkestra, Boban Markovića i sličnih. Interesantno za jednog elektronskog mračnjaka koji govori o životnim principima, opoziciji prema vladajućim režimima, politici, savjesnom svjetonazoru... Oboružan s klavijaturama, samplerom, laptopom i još nekolicinom elektronskih pomagala, koncert je uglavnom koncipirao na vokalnim kompozicijama, te je za svaku od njih imao i odgovarajući vizualni art-design koji se emitirao preko projektora na veliko platno izvješeno u dnu pozornice. Uz uvodnu, vrlo laganu, gotovo ambijentalnu noise/electro skladbu s podužim nazivom na francuskom jeziku, neprestano je kombinirao po jednu skladbu otpjevanu na francuskom i engleskom, odnosno jednu plesnu i jednu 'eksperimentalniju'. Tako se večeras na repertoaru pronašlo mjesta za naslove "You came for the noise" (nabrušena s noise premazima), opaka electro-noise humoreska "Les medicaments" koja je počela samplovima 'I want my medics', zatim "Persuasion" s pulsirajućim bas linijama, da bi plesni tempo naglasio u "Sleep, baby, sleep" koji je pravi broj u retro stilu laganih Suicide s konca '70-tih. Još su slijedile "Individualistes" u repetativnom i sporom minimalističkom ritmu uz paralelne nadogradnje, plesna "Fille d'ouvrier", posve zvučno razlivena s mnogobrojnim electro-noise eksperimentalnim poduhvatima "This is no new age", pa opet plesna "Je vis dans la peur le noir les horreurs..." gdje se na vokalu priključila njegova supruga (ili djevojka?) za koju nisam uspio saznati kako joj je ime. Posljednji set kompozicija bio je instrumental "Attention danger travail", te dvije izuzetno plesne, naravno koliko electro-industrial može biti plesan kroz "Suicide automatique mort mecanique" i ubitačni hit "Be disciplined!" gdje je PPF doslovce podivljao, bacao se po podu, dao mikrofon publici da s njime uzvikuje refren 'I want discipline, I want discipline!', a na pozornici se na vokalima pridružio i Nocturne koji je očito bio više nego dobro raspoložen najavivši nešto specijalno što je pripremao samo za ovaj zagrebački nastup. Nakon gotovo sat i pol nastupa PPF ponovno se podigla zavjesa, nakratko se predahnulo uz glazbu s razglasa, da bi u 22.25 h svoj nastup počeo NOCTURNE, naravno odjeven u svoju bijelu uniformu (kutu) u kojoj djeluje kao doktor za kibernetiku. I on je kao i PPF koristio pogodnosti art-designa na video zidu tokom cijelog nastupa, a otvorio ga je skoro pa pravilnim izgovorom 'dobro veče Zagreb' kojeg je provukao kroz mnogobrojne efekte i na licu mjesta improvizirao eksperimentalnu noise hipnozu predstavljajući svoj novi rad "Neverpop" ('music stop neverpop') koji je doduše još uvijek u demo fazi, ali ovaj nastup mu je dobro pokazao feedback kod publike. Potom se nakon ovog kraćeg eksperimentalnog noise poigravanja sa svim onim elektronskim čudima koje Nocturne ima, na pozornicu popela Petra (ex-Ampoule Andario) i recitirala stihove nešto u stilu 'od života se umire', ali avaj, kada je silazila s bine spotaknula se na gomilu kablova i gotovo razbila ko... (da ne velim kaj). Tko zna, možda je baš ova šeprtljavost uzrokovala gomilu problema koje je nakon toga Nocturne imao s kablovima i zvukovima koji su ga skoro izludjeli. Krenuo je u pulsirajućem akcentu, ali sve se poremetilo u zvukovima. Punih 5-6-7 minuta baktao se s kablovima, mijenjao ih, isključivao (a tokom koncerta PPF jedan zvučnik čak nije niti radio dobrih 5 minuta već se čitav sound rastezao s monitora na pozornici), no publika koja je bila izvan ovog vidokruga vjerojatno nije niti primjetila probleme koje je ovaj umjetnik imao s tim žicama. Velika šteta jer se očigledno pripremao za veliki tulum kojeg su mu nagrdili kablovi na samom početku.... No, njega to nije omelo, pa je nakon ove nespretne početne epizode krenuo vrlo opako. Redale su se "Murder", "Killing time", nekolicina brojeva s novog materijala "Neverpop", pa čuvena "I don't speak your language" koju je ovaj puta u duetu narativno (spoken-word) izvela Petra s prijevodom teksta na hrvatskom jeziku, a kada je silazila s pozornice nije ponovila onaj spektakularni pad od prije dvadesetak minuta (ha-ha-ha). Vrhunac koncerta zbio se kada je Nocturne pristupio izvedbi skladbe "Discipline" koju je prije nekih sat i kusur vremena izveo PPF, ali ovog puta bila je adaptirana u vraški dobroj rasplesanoj electro/noise-dance industrial koračnici koja je na noge digla čitav KSET. Naravno, ovdje mu se pridružio i sam PPF, a Nocturne je doslovce ejakulirao na pozornici, plesao, animirao publiku i ostvario superioran feedback. Pred sam kraj koncerta izveo je "This is the end of humanity", vrlo potresnu elektronsku armaggedon poemu, a na kraju sjajan noise-industrial broj "This is not a joke" kojim je naglasio značenje prethodne skladbe pri čemu je na front pozornice bacio portabli TV. Osobno sam mislio da će ga polupati, ali to se ipak nije desilo. Ovaj njegov večerašnji nastup ponovno ga je prikazao kao agresivnog aktera na pozornici sklonog zvučnim eksperimentima i ekscesima koji su stilski vrlo široki i ne sežu samo u globalni svijet post-electro/noise industriala, već i u strukturirani kaos gdje ima mnogo utjecaja koje on vrlo spretno i vješto ukalupljuje u svoj izraz. Kolega Belajac s radio Petrinje je prokomentirao 'da ga gledam svaki tjedan bio bi mi dosadan', međutim Nocturne je čudak koji radi široki opus glazbe, a ovo što je večeras prezentirao samo je uvjetno rečeno 'prihvatljiviji' repertoar za nastupe uživo. Šta bi tek rekli oni slučajni posjetitelji (kakvih je bilo) koji su mislili da će biti u igri break-beat, electro-pop i techno da je kojim slučajem Nocturne nešto uvrstio u večerašnji opus s albuma "Fleisch Und Metall"... No, onako subjektivno rečeno, nekako mi je draži bio njegov nastup na tajnoj lokaciji 19.IV 2008. što zbog samog mjesta održavanja Smaranja 05, što zbog činjenice da se tamo uspjela natrpati šačica ljudi, a ponajviše zbog samog Nocturna koji se tada zvučno odvalio do daske udahnuvši svakoj prisutnoj živoj stanici novu injekciju adrenalina koji još i danas traje. Ipak, ono je bilo nešto sasvim drugačije za razliku od ovog klupskog koncerta pred solidno popunjenom audijencijom. Naravno, Smaranje ide dalje i valja ga ponovno očekivati kroz narednih mjesec-dva. Po mogućnosti u
KSET-u...

horvi // 22/10/2008