Fešta dostojna ovih imena i web portala CroReggae i prijateljskog Trip To Zion je protekla iznad svih očekivanja. Rasprodan koncert, gužva i uzavrela atmosfera. Jedan od hrvatskog glazbenog događaja godine.

Poznato je da dvorana Pauk zbog svoje beton-metal-beton armature ima katastrofalnu akustiku. Kada se nalaziš nekih 5-6 metara od pozornice i bliže, zvuk je solidan, no biti bilo gdje izvan tog peterca i djelokruga ton majstora koji je desetak metara udaljen od fronta pozornice je kakofonija i stvara se neželjen feedback. Pogotovo negdje u ćošku gdje odzvanjaju visoki tonovi koje niti pretovarena audijencija ne može upiti da bi se dobio ugodan dojam akustike. Nekako bi mi bilo draže oko uha da je ova četvrta obljetnica jedinog hrvatskog reggae portala održana u nekom akustičnijem prostoru, npr u Tvornici. A po količini publike, mirne duše se za to mogla uzeti mala dvorana Doma sportova. Na godinu, ako bude fešte za petu obljetnicu treba iz Pauka ovaj zvuk preseliti negdje drugdje, po mogućnosti na open-air, a za to ima mjesta u Zagrebu. I rođendan preseliti koncem kolovoza ili barem u mjesec rujan kada počne fax da ljudi željni ovakve zabave iz svih krajeva ex-Yu ne mrznu vani kao ovog puta...

Već na samom ulazu odmah je Hogar, neodvojivi dio security službe na gotovo svim masovnim koncertima ovakve vrste uzdahnuo 'ah čovječe, šta će to danas biti... sve karte su rasprodane, a pogledaj koliko ih još vani čeka bez karata'. Ispred dvorane tražila se ne karta više, nego stotinu više, a po onome što sam vidio povremeno izlazeći tokom fešte u predvorje da uhvatim malo friškog zraka, neprestano je ispred ulaza bilo po pedesetak - stotinjak ljudi koji su svim silama pokušavali ući unutra pri čemu su mnogi vjerojatno i odustali. Uoči samog početka nakratko sam razgovarao s Nenad Kovačićem, liderom Antenata, bubnjarem Afiona i odnedavno članom frakcijske postave Naš mali Afro band kojeg sam prije dva dana gledao na dobrotvornom koncertu za Andreju Košavić. Rekao je da su se sjajno pripremili, a da je NMAB (Naš mali Afro band) sastav koji svira tradicionalne afričke ritmove u kojima nije riječ o improvizaciji. Tako da ne bi bilo nekih koještarija za neupućene... Informacija zlata vrijedna iz prve ruke. I upravo su kvartet NAŠ MALI AFRO BAND izašli prvi i izveli svoj polusatni program. Zanimljivo, plesno i sadržajno s instrumentalnim udaraljkaškim efektima za zagrijavanje publike koja je iz momenta u momenat sve više hrlila u dvoranu. Nemaju nikakvih pjevanih skladbi već se sav nastup svodi na prezentaciju autohtonih afričkih ritmova koje je Nenad donio sa zapada crnog kontinenta gdje je proveo nekoliko mjeseci proučavajući njihov folklor. Kroz njihovu izvedbu naziru se i konotacije melodija koje vještim korištenjem udaraljki nadograđuju pretvarajući sam ritam u melodiju. Budući da im je ovo bio jedan od prvih nastupa, za opis njihove strukture najbliže nekakvoj tradiciji iz oblasti rocka bili su radovi Talking Heads iz afro-faze ('79-'80), osobito skladba "I zimbra" koju je Byrne i proširena postava 'brbljivih glava' najupečatljivije zabilježila na onom čuvenom dvostukom live dokumentu "The Name Of This Band Is Talking Heads". Neke određene paralele mogu se pronaći i u radu skupine Afrodizjak iz sjeverozapadne BiH. NMAB su ovom prilikom vrlo dobro primljeni bez obzira što su nova pojava na domaćoj sceni i po svemu sudeći za svoju budućnost uopće ne moraju strepiti. Zanimljivo je da u sastavu između ostalih 'lupaju' Krunoslav Kobeščak (iz St!illness) i jedna djevojka, Ivana Đula koja meni osobno do sada nije znana u okvirima domaće glazbene scene. Bez neke predugačke pauze sljedeći na redu su bili ANTENAT. Izašli su u kompletnoj osmeročlanoj postavi (klavijature, dvije gitare, bas, bubnjevi, sax, trombon i udaraljke), te pred vjernom publikom zapalili Pauk do ekstaze. Uz popularne skladbe s prvog albuma "Subing", zaista je divno vidjeti da publika zna i nove pjesme s albuma "Karavana" koji je izašao prije svega 3-4 mjeseca i još praktički nije niti zaživio u medijima. Njihov nastup je bio koncipiran uglavnom po sistemu jedna sporija i jedna brža skladba tako da se frontmen Nenad nakon nastupa s NMAB mogao nesmetano raspojasati u svojem ganja d'n'b/reggae plesu, a potom nakrakto predahnuti uz umjereniji psycho reggae/dub. Odlične izvedbe novih skladbi bile su "Opasno je", "Velebeat" i sjajan hard-funk "3rd eye" gdje je glavnu riječ odigrala duhačka sekcija. Naravno, od starih, "Slon" je zaigrao na 'sve četiri'... Gotovo sat i pol svirke ozario je lica ne samo bendu, već i cijelokupnoj publici u pretovarenom Pauku, a Nenad se najljepše zahvalio publici koja se odazvala u većem broju nego li su to oni i pretpostavljali. ST!LLNESS koliko mi se čini nisu već dobrih godinu dana nastupali u Zagrebu (izuzev nesretnog kišnog VipInMusic Festa 2008. gdje ih je gledalo pedesetak nakislih obožavatelja), pa je stoga ovaj koncert dočekan s velikim nestrpljenjem koje dovoljno govori o njihovoj reputaciji. Baš se i ne mogu prisjetiti da je neki izvođač u posljednjih desetak sezona koji je došao iz undergrounda uspio dosegnuti ovakvu popularnost za svega godinu dana. Barem ne iz miljea hrvatske scene, ako izuzmemo slične 'brze' uspjehe iz hrvatskog bližeg ili daljeg susjedstva (Goribor, Edo Maajka, Letu štuke, Laka, Toše...). Na ovome koncertu St!llness su definitivno potvrdili da su veliki sastav kojem je Pauk premalena dvorana što je s obzirom na ne preveliku zastupljenost u hrvatskim medijima itekakav kuriozitet. Glavni komercijalni mediji su uglavnom ignorirali njihove singlove s debija "Sve što znam o životu je... odabrao Đelo Hadžiselimović", no oni su isto kao i Antenat (a i Elemental) isplivali zahvaljujući supkulturnim putevima ne priznajući 'lektoriranje' svojih tekstova i izraza u njima. Tu ne treba previše mudrovati, publika ih je otprve prepoznala kao svoje govornike generacije što dovoljno govori činjenica da je ovu večer gotovo sva prisutna masa pjevala njihove tekstove od "Vatra je đava ili legenda o Trubadurima", "Banana Split", "Sloboda" do kultnih refrena 'uklopija san se' ("Egoskopija") i legendarnog 'malo nas je al smo govna' u skladbi "Katarza" koja je odvalila valjda i zadnjeg nevjernog Tomu da je ispred njega jedan od trenutno najvećih hrvatskih bandova. Svoj nastup su obogatili i s nekoliko novih kompozicija kojima nastavljaju svoj zacrtani miks hip-hop vokala, reggae ritmike pomješane s frenetičnim d'n'b elementima i nabrušenim gitarskim hardcore sintagmama, te se može pretpostaviti da će drugi album biti svojevrsna smjesa Asian Dub Foundation, RATM i tko zna kakvih još paralela. Frontmen Ivan Jurić se pokazao kao inteligentan i energičan momak pun kondicije koji može odigrati i više od sat i pol programa gdje neprestano pleše, skače i animira publiku uz stalnu komunikaciju. Negdje na samom početku je rekao 'volio bih da sutra kada se otrijeznite i probudite ispijajući svoju kavu i limunadu budete više puni nego prazni', a gestu jednog poprilično pijanog, indisponiranog i vrlo dosadnog obožavatelja koji se uspio tko zna kako došuljati na pozornicu prvo je pokušao riješiti mirnim putem, ali je na kraju bio prisiljen da ga odgura jer je očigledno security služba smatrala da je on gost. A momak se lukavo prišunjao, uzeo tambourin, palicu i počeo plesati na pozornici što je izgledalo kao sastavni dio nastupa. Ali brate, ne možeš tako ometati ljude na njihovom kulminacijskom nastupu za kojeg su se pripremali mjesecima... Treba dodati da je neka vruća obožavateljica bacila grudnjak na pozornicu, da su letjele jakne i kape u zrak, prskalo pivama do plafona i neprekidno skandiralo, tancalo, plesalo, đipalo, skakalo, vrištalo... Ludnica! Nema šta, St!illness su potvrdili da nisu slučajno dospjeli na ovakvu visoku rejting poziciju o kojoj mašta svaki band. Čeka se njihov solo koncert u nekom boljem prostoru. Barem u Tvornici... I onda u svoj toj gužvi, gunguli, vrevi, gaženju po nogama, zabijanju laktova po vitalnim organima i dugotrajnom čekanju na šanku, namjeravao sam otići kući (usput, posve sam odustao od bilo kakve šank namjere i cijelu feštu proveo na bočici mineralne vode koja je skoro prokuhala u džepu). Četiri sata stajanja na nogama dok nemaš apsolutno nikakvog mjesta da na trenutak sjedneš, natjeralo bi i steonu simentalku da legne makar i u najveću kaljužu kakvih je bilo ne samo u dvorani već i ispred nje. Uz to, nije bilo mjesta u garderobi da se odloži jakna pa su ljudi mahom ostavljali stvari posvuda - ispred pozornice u parteru odijeljenom za fotografe koji je doslovce bio zaliven pivama i tekućinama, do svih mogućih ćoškova, a neki su jakne odlagali i na same betonske lukove. A neki, poput mene su stojički sve pretrpjeli u jakni i dobro zakuhali... Nije baš ugodno provesti ovakva četiri sata u debeloj odjeći dok oko tebe skače gotovo polugola masa s koje obilato curi znoj. No, ipak sam ostao da barem malo pogledam i poslušam RADIKAL DUB KOLEKTIV jer ih nisam gledao čini mi se još od prošle godine i nastupa na VipInMusic Festu. Pripremaju novi, treći album koji će biti objavljen ponovno za englesku etiketu Universal Egg Records vjerojatno negdje početkom 2009. i večeras su se predstavili u odličnom izdanju. Sve na svome mjestu, oni su besprijekorno uigrani u svojim ritmičkim varijacijama živih bubnjeva oplemenjenih s elektronskim efektima (momak je genijalan), pulsirajućom bas gitarom Tomislav Vrkljana koja para bubnjiće, gitarskim reggae sekvencama, melodično-ritmičkim klavijaturama i obilatom elektronskom spregom koja im donosi psihodeličnu plesnu dub tehniku i mnoštvo premaza koji gotovo da vuku na eksperimentalno melodični post/noise electro zvuk. Opako su plesan i hipnotički sastav koji odvodi u space atmosferu zahvaljujući mnogim efektima koje proizvodi gospođa Vanja Ohnec na onim elektronskim samplerima, laptopu i brojnim pomagalima. Rapidno su napredovali i pretvorili su se u sjajan dub-electro sastav koji je na svu sreću ogromnim trudom uspio pronaći svoje mjesto i u inozemstvu. Tečna i fina glazba za noge i glavu lišena bilo kakvih pjevanih struktura koje upotpunjuju brojnim vokalnim i inim elektronskim samplovima koji su u funkciji melodijskih efekata poput scratcha i trip-putovanja po ljudskoj mašti. I uopće ne djeluju kao da su band iz 'tamo neke Hrvatske ili s folkom opaljenog Balkana', već kao da stižu s nekog drugog staništa gdje je samo dub, psihodelija, trance i ples glavni vladar države. Čak su i stidljivi, samozatajni na sceni kao da bi se najradije sakrili iza svih tih svojih elektronskih čudesa u koja su uložili vjerojatno sav svoj život. A basist Vrx koji je jedini komunicirao s publikom (naravno, podebljano echo delayima) imao je mikrofon gotovo u kutu pozornice i leđima okrenut je stvarao feedback kad je povremeno nešto u njega prozborio. Sjajni su u onome što rade i tu nema šta da se dodaje ili oduzima. Sama najava 'dobro veče i dobrodošli u sjajni svijet duba' je pravi prozor u svijet kojim su opisali ono što rade. Da je John Peel živ, vjerojatno bi ih itekako vrtio u svojim BBC sessionima i omogućio im svjetsku slavu jer ovakva tehnika svirke i nastupa koju imaju više nije ona kakvu su imali prije 5-6 godina kada su zvučali opskurno i nedotjerano. Otvaraju nove vidike i horizonte svojeg dub svijeta i tko zna šta se od njih može očekivati. Sada su snažni, tehnički nadahnuti i čini mi se na vrhuncu kreativnosti koja će nadajmo se potrajati. Svoju furku od bivših punkera nadahnutih reggae glazbom uobličili su u veličanstveni moderni tehnički doživljaj. Skidam kapu. Svaka vam čast. To je to. Originalno, odlično, fantastično...
No, kako je već bilo isuviše kasno, barem za mene u sitne jutarnje sate, a i umor je učinio svoje, njihov nastup nisam niti uz najbolju volju mogao odgledati i odslušati do kraja. Međutim, niti oko 3 izjutra kada sam napuštao Pauk nije se stišavao kontingent publike. Doduše, nešto sitno se prorijedio vjerojatno zbog umora, a i poprilične indisponiranosti jer je bilo oho-ho pijanih i 'šta-ti-li-ga-ja-znam' posjetitelja (čini mi se više ženskih nego muških), ali sve je plesalo i pulsiralo RDK opako nafilanim zvukovima, a tamo u lijevom kutu ispod pozornice čitavo vrijeme je bio prisutan i Nenad iz Antenata koji je neprestano plesao i u transu ih promatrao.

Ma šta više da kažem. Nekoliko mladih legendi na jednom mjestu istovremeno. Antenat, St!llness, RDK..., a primjetio sam i Mladena, vokal iz TBF koji se skrpao u ćošku Pauka, a ne bih se začudio da su tu bili i još neki drugi ljudi s estrade koji znaju što rade.
Možda za 20 godina istim intenzitetom ljudi budu upijali ove bandove kao nekadašnje velikane ex-yu novog vala (ili talasa), ali budimo svijesni, ovo je glazba 21. stoljeća i predstavlja esenciju jedne zaista nove i nadarene scene kojoj više ništa ne fali osim komercijalne podrške medija. A vani magla koju možeš rezati škarama, brda odbačenih praznih, polupraznih boca, karnistera, demižona, hrane, smeća svakojake vrste za kataloge 'junk kulture', te za nevjerovati, još nekih pedesetak ljudi koji su uporno čekali da im se momci na ulazu smiluju i puste ih na koncert makar i posljednjih sat vremena.
Prava fešta s odličnim bandovima za koje sam, evo, provjerio da ne treba niti kapljica alkohola da se doživi nešto zaista... Super.

horvi // 21/10/2008