Lijepo je kad se čovjek probudi nakon tri sata popodnevne drijemke bez sna i shvati da za deset minuta mora biti na koncertu. Imao sam osjećaj da sam zombi u zadnjem stadiju raspadanja, i da ću, ako usnem još malo dočekati ponovo rađanje umrlih civilizacija.

Moram priznati da me u zadnje vrijeme rijetko što može iznenaditi glede koncertne ponude, vjerojatno zato što sad svaki bend preslušam putem Interneta prije nego ga vidim uživo. Ali eto, jednom se desi i to, da band koji ste slušali i možda vidjeli preko YouTubea, uspije iznenaditi. The Pharmacy je uspio baš to.

Njihovu glazbu se da okarakterizirati kao melodični indie rock koji je svoje uporište našao u melodijama Beatlesa u vrijeme kad su otkrili LSD, Ili u ritmovima zombielikih i neprežaljenih 13th Floor Elevatora. Relativno je to mlad band, sa samo četiri izdanja (upravo su izdali split album s nosie-pop duom Japanther na Don't Stop Believin' etiketi), i tri člana, koji nema čak ni svoju pravu Internet stranicu. Pjesme koje se mogu pustiti s tog šturog majspejsa, malo toga otkrivaju. Diljem interneta se zasigurno mogu iskopati i sastavi s kvalitetnijim sajtovima i kvalitetnijim pjesmama, ali rijetko koji ima tu zagonetnu iskricu koja ih čini drukčijim od bandova koje oponašaju nevine psihodelične šezdesete.

U polasku su bili točni kao vlak za Beograd. Došli su tek oko 11 i kusur vremena navečer i sve obavili na brzinu. Tonsku probu su odradili u 15 minuta, nisu se čak ni uštimali kako treba i već su počeli drndati. Kažem drndati, jerbo ovo što je sviralo, nije imalo nikakve veze s ispoliranim snimkama koje ih predstavljaju na majspejsu. Ovo je, draga djeco, bio punk!

Da, čulo se da su to te pjesme, i vidjelo se da je to taj band, ali ja sam očekivao tri pristojna, lijepo obučena mirna momka koji sviraju po notnom papiru, i ispričavaju se publici zbog distorzije i neuštimanosti, a kad ono tri svježa i energična razularena klinca

The Pharmacy su frenetično počeli svoj jednosatni nastup, skakali po instrumentima (pogotovo klavijatursta) izvijali se, usporavali, pa ubrzavali, pa opet isto i tako sat vremena, bez sekunde praznog hoda. Otjerali su sav umor od popodnevne dremke, nasmrt ga preplašili i ulili prijeko potrebne energije za nastavak večeri. Napravili su pravi mali rock'n'roll tulum, u kojem su prva dva reda skakutala u pokušajima sinkroniziranog plesa. Bilo je to nemoguće u situaciji koja zahtjeva izvjesnu fizičku kondiciju, ali koga briga. Bitno da se kreće. Zna se zašto smo se skupili: da gledamo vatromet kako gori (refren jedne njihove pjesme glasi "All gather round and watch the bonfire burn!"). A ako smo mi u središtu tog šarenog vatrometa ne može biti loše.

"The Pharmacy" su uspjeli oduševiti omanju hrvatsku delegaciju, a bogami i ona je uspjela oduševiti njih. Ne znam da li su bili pod utjecajem europejskog kulturnog šoka ali izgleda da im nitko još nije priredio vatren prijem kao mi u Hrvatskoj. Momci bi pod dojmom povremeno pričali gluposti u mikrofone, čineći kao da su već ludi od turneje po Europi i Americi i stalno ističući kako se još nigdje nije toliko skakalo kao tu. Nizali su sve svoje šarene pjesmice i pjesmetine uključujući i moje favorite "Adieu, Adieu" te "Tropical Yeti Song". Nisam još siguran koja mi je draža.

Na kraju bisa, da budu sigurni kako ih više nećemo zvati natrag, jednostavno su bacili instrumente na stage i otišli, i ostavili nas da se kupamo u mikrofoniji. Šta ti drugo na kraju preostaje nego zujanje u ušima!

Ako se opet ikad pojave u ovim krajevima, možda će malo više biti pristojni momci, a malo manje razulareni rock'n'roll klinci, no bez obzira na to, garantiram da ću ih opet ići gledati samo radi ovog koncerta.

Da je bar više ovakvih inteligentnih i suludih pop bandova bilo bi nam lakše svima, i ne bi bilo potrebe za popodnevnim drijemkama. Ali u nedostatku boljega, i ovaj jedan čekamo kao vodu u pustinji da nas izliječi.

djole // 09/10/2008