Zima stvarno nije moje godišnje doba, jer mi se čini kao da se u toj zimskoj magli gubi dio mene, pa isti pokušavam nadoknaditi prekomjernim spavanjem. Zato i recenzija kasni, jebiga. Stvarno nije do mene, do zime je. Zaboravio sam da je ove godine uopće bilo ljeta. Uglavnom, pričat ću vam o toplom ljubavno-melankoličnom tripu u hladnoj i maglovitoj zimskoj večeri pored rijeke, gdje uopće nema protagonista koji vole gotiku, fantastiku i Tolkiena, već onih koji bi se rado preselili u toplije krajeve pored mora, ali su za ovu priliku stisnuli zube i došli se smrzavati na zimi, samo zato da bi uživali u Matijinom tripu u zemlju vječnog ljeta da nas zagrije prije nego počne duga i hladna zime. Za nas koji znamo Matiju i njegove pjesme taj trip traje već koje desetljeće, ali u zadnje vrijeme nam je stvarno drago što ga možemo vidjeti uživo i malo češće, jer je daleko bolje uživo, nego preko Internet servisa.

Dakle, Matija je jedan od onih tihih samostojećih pjevača/kantautora koji su u pravoj gunguli žanrova i utjecaja našli svoju nišu koja se na trenutke čini oslobođena bilo kakvih uzora. A to je zapravo manje bitno u cijeloj stvari. Više je bitno je li vam se ide na more, jeste li zaljubljeni ili ste uspavani zimogrozlija kao ja koji je u prošlom životu vjerojatno bio medvjed, pa vam se Marshmallowova glazba čini kao slamka spasa. Pretjerujem, naravno. Za razliku od Marshmallowa koji se čini da nalazi pravu mjeru u svojim jedinstvenim gitarističkim bjegovima iz stresnog života u svoju dnevnu sobu s najdražim CD-ovima, gitarom i internetom.

The Pharmacy iz Seattlea su nam drugi put u gostima i čini mi se kao da su izgubili nešto od dječačkog šarma koji su imali kad su svirali u &TD-u. Iako je bilo prije dvije godine, još se jasno sjećam. Čopor klinaca koji svira kao da se naslušao melodičnog rocka ranih 70-tih, ali prije toga opljačkao obližnju ljekarnu. Tada su demonstrirali psihodelično ludilo ranih Flaming Lipsa, bend kojeg bih pozvao da mi svira na tulumu u vikendici pored šume uz obilje hrane, zvučne opreme i dobre droge. U četvrtak su mi zvučali više kao Creedence (hvala Bojanu na referenci) nego kao Lipsi. Nekako previše jednoobrazno i folk-rockasto. Što ne mora nužno biti loše, barem onome tko voli predvidljivo.

Ali nemojte krivo shvatiti. Dosta je tu još mladalačkog žara, pa i te nedefinirane entropije koju zovemo psihodelija, ali čini li se to meni, kao potpunom muzičkom antitalentu, da The Pharmacy opako zaokreću u smjer bezličnog i standardiziranog mainstream modernog rocka gdje suvereno caruju gažeri kao Wolfmother? Daj Bože da mi se to ne čini, jer bendova kao ovaj, koji uspješno spajaju umijeće pravljenja pjesama s mladalačkom energijom nema baš previše. I prije nego što zaserem motku s još jednim krajem kakvog se ne bi postidio ni legendarni Sale Dragaš (ono kako je prije bilo bolje i kvalitetnije jer si bio mlad, mogao si piti i bio si zgodan, pa ti se sve čini) stajem odmah sada i ovdje. A The Pharmcyju želim barem još jedno ukazanje u Zagrebu, pa taman postali n-ta kopija Creedencea, jer ću ja tad već bit dovoljno staro kopile da mi se sviđaju prokušani standardi bazičnog folk-rocka. Za Marshmallow se barem ne moram bojati.

West Virginia, take me hoooome...

djole // 15/12/2013