4 po redu Hartera pokazala je kako se ustrajnim radom, kopanjem rukama i nogama može učiniti nemoguće: do nedavno napušteni tvornički kompleks pretvoriti u jednu od najtraženijih destinacija u Rijeci a i šire. Sjećam se one prve i moram priznat da je uistinu lijepo pratiti kako se ideja pretvorila u djelo te kako se na svakoj narednoj manifestaciji ispravljaju pogreške i eventualni propusti od lani. Ekipa uči i to velikim koracima i vjerujem kako bi se ubrzo mogli pokazati konkretni rezultati uloženog truda (uostalom najbolji je pokazatelj kako se u malenom roku napravilo mnogo činjenica što su usprkos gostovanju Bob Dylana u Varaždinu predstavnici vodećih hrvatskih medija bili upravo na Harteri!). Petak sam provela gledajući u nebo. Oblaci su bili nemilosrdni. Ovdje svi znaju: ako je Učka crna padat će! I uistinu je, ali to ipak nije spriječilo više od 2500 Riječana i njihovih gostiju da se tu večer zabave.

Čast da otvori festival pripala je Klausu. Mladi, energični i pojačani sa novim bubnjarom opravdali su zašto su u posljednje vrijeme najspominjaniji riječki bend. Šteta samo što su iz meni nepoznatog razloga oni počeli svirat prije nego li su redari pustili ljude unutra pa su tek rijetki uspjeli uživati u svirci. Slični problemi mučili su i dečke iz Quasarr-a jer su se redovi u publici zgusnuli tek negdje oko dolaska Elementala da bi pravo ludilo nastupilo, nakon odličnog nastupa britanskog Clienta, dolaskom Roisin Murphy. Ona je zvijezda! Zaustavlja dah svojim stasom, glasom...ma jednostavno cjelokupnom pojavom tako da je teško procijeniti dali je više uživala publika koja je plesom, pjevanjem i pljeskom popratila ama baš svaku pjesmu ili fotografi koje je Roisin svako malo počastila novim lookom (razni šeširi, kaputići,...). ''Cry baby'' za početak, ''You know me better'' da pjevuše i oni koji nisu pobliže upoznati sa njezinim radom te za ljubitelje Moloka ''Forever more''! U nastavku najizdržljivije su u plesnom ritmu tresli Mr. C, Josha Wink i Sebastian (od kojih nemam fotki jer mi je fotografiranje dj-a najdosadnija stvar na svijetu!!!)

Neznam šta reći za veseli stage osim da je na festivalu urbane glazbe okupio onu alternativniju publiku od već sveprisutne ''alternativne'' mase tako da su prisutni mogli uživati u svirci domaćeg Diskurza (uz Klaus bend od kojeg se mnogo očekuje), vječnog Grča, Marinade, Ashes You Leave, Bebe Na Vole, Hesus Attora, Seraphim Codexa, Fryera, Daniel Kunšteka, A+ i Marmata. Drugi dan isti scenarij. Bendovi sviraju od 8 pred praznom dvoranom, oko jedan iza ponoći sve završava te ''rockeri'' mjesto prepuštaju iskusnim dj-ima koji do ranih jutarnjih sati gase žeđ glazbe žednim partijanerima!

Prvi su na redu bili Good day to die na koje sam uspjela zakasnit iako sam stigla u 8 I pol. Stvarno neznam kako mi je to uspjelo (I zašto se nigdje nije mogao pronać' raspored izvođača?!) al' ako ništa drugo nakon njih dočekali su me Fatheri koje je bilo pravo zadovoljstvo gledat nakon dugo vremena. Naime spadaju u one bendove čiji rad pratim već godinama pa mi je teško biti objektivna kada oni dolaze u pitanje stoga ću reći samo kako su friško pristigli sa još jedne britanske turneje te su domaćoj publici uz vječnu maschinu prezentirali I novi materijal TBF je uspio u nemogućoj misiji: pomakli su riječku publiku do ograde. Molim pljesak! Svi vi koji barem donekle znate kako dišu Riječani na svirkama znate kako ekipa voli kritički prekriženih ruku poslušat svirku da bi tek na kraju pjesme jačinom pljeska (ne)odobrili odsvirano. E pa TBF ne samo da je pokrenuo tu masu nego ih je I raspjevao. Čudo neviđeno kažem vam!

Disciplin a kitchme nisam gledala jer me više privlačila Lollobrigida a spoj njih I riječkih p**** je očigledno pun pogodak! Šarene šljokičaste djevojčice I ida u kreaciji od najlonskih vrečica dobrano su uzdrmali zidove tvorničkog kompleksa.

Paralelno sa njima na glavni stage stupa Turbonegro. Norveški zajebanti (oprostite na izrazu) dovukli su do grada na Rječini fanove iz Trsta, Sarajeva pa čak I Beograda te Novog Sada, a uvijek prepoznatljivog stila neke su zabavili, neke nasmijali, neke zgrozili ali apsolutno nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Ako me pamćenje služi dvaput su se vratili na bis a jedan su iskoristili kako bi pjevaču zborno sa publikom otpjevali ''happy birthday to youuuuuuu'' te pozornicu prepustili gospodični Peaches koja je pripremila ugovore za one koji su poželjeli zabilježiti njezinu velebnu pojavu. U ovom trenutku se izrazito suzdržavam kako nebi izrekla riječi koje su mi se motale glavom dok sam čitala točke tipa: ''you agree that we are the sole&exclusive worldwide owner of all rights in the recordings and you hereby grant us all such rights with full title guarantee…''

I što reći na kraju. Zapravo je poprilično nezahvalno nanizati ovoliku količinu glazbenih imena u jedan tekst jer mnogi nisu dobili ni upola onoliko mjesta koliko su zaslužili (npr Hesus Attor, Ashes you leave, Erotic Biljan and his Herretics) ali veseli činjenica kako su organizatori Hartere itekako upoznati sa trenutačnom scenom pa su uz imena poput Roisin Murphy priliku dali I onim najmlađima (Klaus/Diskurz). Četiri izdanja su iza nas te se već sada sa nestrpljenjem može očekivati sljedeće.

jadranka // 18/06/2008

> vidi sve fotke // see all photos