Nakon svog kratkog nastupa pjevač beogradskog benda Sadamovi sinovi obratio se publici u Crnoj kući riječima: "A sada najbolji bend na svetu". Koca, koji je stajao pored mene, samo me je pogledao i sa zlobnim smješkom upitao: "Zar još netko svira prije nas"?

Da, najbolji bend na svijetu, o tome se da raspravljati, ali da su Debeljaci hebeno dobar bend, posebno uživo, to zna čak i seljak Đuro iz Hampovice. Dovoljno dobar da potegnem čak iz Osijeka pogledati ih. OK, mojoj odluci je pomoglo i to što je zatvaranjem Mini Teatra Osijek postao mrtav grad u pravom smislu te riječi, ali i to što u Novom Sadu imam i druge interese osim glazbenih, no ovaj put ih nisam eksploatirao...

I eto mene u Crnoj kući nakon par mjeseci pauze. Čudno, nema mnogo ljudi, možda stotinjak ili tu negdje, a još čudnije je to što skoro nikoga ne znam. Obično kad dođem u NS na neku svirku vidim više poznatih lica nego u Zagrebu na primjer, ali ovaj petak bio je iznimka. Stižem taman na početak Sadamovih sinova, mladog punk rock benda iz Batajnice kod Beograda koji su odsvirali kratak (20 minuta) set melodičnih punk komada. Klasična petorka s dvije gitare, basom, bubnjem i vokalom postoji tek nešto više od godinu dana i osjeti se da su relativno novi: nastup im je bio dosta ukočen, kao da su bili nervozni ili nepripremljeni. Morali bi se opustiti, unijeti malo dinamike u nastup, previše su statični. Iznimka je glavni gitarist, Đole, koji je pred kraj nastupa popizdio, sišao u publiku i kraj dočekao svirajući gitaru divljajući među ljudima. Svaka čast majstore! U usporedbi s njim, ostali članovi benda doimali su se poput mrtvih puhala. Vjerujem da je to posljedica neiskustva, ali ekipa se dobro zajebavala između pjesama, šteta što takav duh zajebancije i opuštenosti nisu uspjeli ubaciti i u samu svirku. Kreatka pauza za posjet šanku po limenku coca cole i evo nam na bini Koce i komapnije. Oni su ovdje nastupali posljednji put u listopadu prošle godine na velikom dvodnevnom punk festivalu pa možda to objašnjava relativno slab odaziv publike. Čak ni cijena od 300 dindži (25 kn) nije bila pretjerano visoka. Ali, dobar dio novosadske punk publike odlučio je ostati ispred dragstora, tj. lokalne trafike koja prodaje cugu od 0 do 24 a od Crne kuće je udaljena 10 metara. Vidim da je punk duh svugdje isti: važno je imati za jeftino pivo ili mješavinu lošeg vina i imitacije cole, a za upad ćemo se ili ogrebati ili ga odjebati - Punkeri svih zemalja, urazumite se!

Debeljaci su odsvirali set od 45 minuta. Publici premalo, ali njima taman. Ali zato je to bilo brutalnih, rudarskih 45 minuta. Žestoko, energično i melodično - klasične odlike Fat Prezidenta došle su do izražaja u klubu koji ima vrlo dobar razglas. Prvi dio nastupa bio je rezerviran uglavnom za stvari s posljednjeg albuma uz nekoliko starijih favorita ("Drowning",."Justify Lying", "Ready To Fight"). Publika je stare stvari znala naizust, ali čini mi se da im novije nisu baš sjele. Naravno, bacio se i pogo, zar ste sumnjali u to, mada su pravoj komunikaciji benda i publike smetala trojica redara postavljenih odmah ispod bine. Mislim, Debeljaci su crowd-friendly bend, to su i sami rekli tijekom svirke, na njihovim nastupima uobičajeno je penjanje na binu, stage diving i slične zanimacije, a postaviti tri stupa između benda i publike bila je totalno bezvezna odluka. Mislim, mogli su stajati sa strane i intervenirati ako netko u publici baš popizdi, ali viđao sam i veće i jače pogače u ovom istom klubu i nikom ništa.

I onda, kad Muhamed ne može brdu, brdo će morati Muhamedu, pa kako su psi čuvari branili publici pristup stageu, Koca je odlučio posljednje dvije pjesme otpjevati iz publike. Ulogu basiste preuzeo je Igich koji je došao s ekipom iz Osijeka, tako da su Koci ruke bile slobodne. Zato je kraj koncerta bio više metaliziran, metalkoričan ili kako god ga hoćete nazvati: nabrijane "My Own Thing", "River Of Bodies" (koje su se jednostavno prelile jedna u drugu da nisam ni primjetio da sviraju drugu stvar) te "Nights Underneath" bile su brutalan uvod u, zna se, "Farmersko srce", otpjevano od strane deset ili dvadeset grla koliko se trgalo za mikrofon i vjerojatno još pedesetak u ostatku kluba. OK, možda je riječ "pjevanje" prehrabra za ono ispuštanje divljačkih zvukova koje me je podsjetilo na životinje u žaru parenja (a ni ja nisam baš daleko od toga, budimo iskreni) ali ovo je bilo prikladno finale jedne solidne, ali ipak prekratke svirke. No, nema smisla tražiti dlaku u jajetu. Alternativa je bila ostati u Osijeku i gledati televiziju ili otići u Bilje i gledati kratak set Gužve u 16-ercu i Grupe tvog života. Mislim da je jasno da sam izabrao bolju opciju. Žao mi je samo što sam razočarao jednu dragu osobu i nisam se pojavio u klubu Route 66 nakon svirke, ali umor je učinio svoje. Bio je ovo kratak ali vrijedan posjet Novom Sadu i, s obzirom na to kako stvari u Osijeku sada stoje, vrlo vjerojatno ću češće odlaziti tamo.

Hadžo, Sadamov sin

hadžo // 09/04/2008

> vidi sve fotke // see all photos