Svaki Minival očigledno donosi neke nove sheme. Prije sedam dana startalo se prije 23 h, ovaj put u 23.20 h, te kako se uz izvođače promoviraju mladi i neetablirani DJ-i koji u pauzama vrte glazbu, ovog petka su to bila balava dječica koja su puštala slatkastu teen-elektroniku koja blage veze nije imala s izvođačima tako da nitko nije plesao. Publike je ovaj puta bilo vrlo malo, pa su se dječica nesmetano mogla naganjati od šanka do šanka kao da se radi o školskom dvorištu za vrijeme velikog odmora. Ali, sve to ima svoje draži, pa zašto ih onda ne iskoristiti... U 23.20 h prvi izlaze KIMIKO koje su najavili momci iz grupe Gretta (Hrvoje, Tomislav i Toma) i izvode odličan 40-tominutni set s kojim su potvrdili da su sastav koji neprestano teži ka što boljim i jednostavnijim oblicima izražavanja koji im dozvoljavaju potpunu eksperimentalnu slobodu. Krenuli sa repertoarom kojeg su izvodili i na Novom zvuku u Saxu, 29.I 2008. (skladbe "Pingvin", "One way lane", "Nothing to me", "All that matters", "She's gone"...), te su večerašnju listu obogatili sa zvrkastim i veoma simpatičnim nastupom kada je Lora stavila na glavu dva ružičasta ticala i rekla da je "Alien" (jedina na hrvatskom jeziku) 'blesava pjesma o stvarima kojih se ujutro ne volimo sjećati'. A gitarist Zoki je stavio zelenu masku vanzemaljca, te su potom na pozornicu istrčale dvije djevojke koje su u publiku bacale svjetleće balone. Posljednji dio nastupa činile su dvije meni nepoznate skladbe "I need atention" i "Golden dress", vrlo lijepe laganije skladbe gdje su Kimiko ugodno iznenadili u zvuku korištenjem gitare koja je zvučala poput električne violine, te u ovoj drugoj gdje je Zoki neke melodijske dionice odsvirao na banju, te je neopisivo prizvala duh The Cure albuma "Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me" iz 1987. Posljednja stvar je bila "Take a bow" (također iz Sax repertoara) koja uvijek iznenadi s nekim novim prilagodbama, koje su ovog puta bile u laganim primjesama glitch elektronike i njihovim slojevitim melodijama koje se čine da su uvijek nove i svježe. Scenski su bili vrlo pokretljivi, rasplesani, vodeći pjevač i povremeni gitarist Denis je tokom cijelog nastupa bio u ekstazi, a zvuk Kimika varirao je od njihovog nasljeđa brit-popa i indie-rocka do elektronskog psycho/eksperimental dance-rocka koji je i ovog puta oduševio. Znam da se neki od zajedljivih kritičara neće složiti samnom jer su odmah nakon njihovog nastupa napustili Tvornicu. Nakon kraće pauze u kojoj su bezgrešna DJ dječica vrtjela tako minornu i plitku glazbu da sam skoro i ja zaželio otići kući, 10 minuta nakon ponoći izlazi sedmeročlani sastav MORSO iz Rijeke. Njih su najavila dva momka koja neznam sa 'dobro veče Zagrebe, dobro veče Purgeraj' što je izazvalo bujicu smijeha. Očito su se izgubili u prostoru, a nisu mi djelovali pod parom... Morso čine dva vodeća solo vokala (Stanislav Grdaković i Ivana Bartolović), momak na synthu (Darko Terlević), bubnjar (Ivan Bojčić), basist (Nikola Mesarek), momak na laptopu skroz u pozadini (Hrvoje Brzić), te gitarist (Matej Zec). Ovo je moj prvi susret s njima i ne mogu reći da su me oduševili. Premda pjevaju na hrvatskom jeziku, te im glavnu spregu čini muško-ženska kombinacija odličnih vokala (posebno Ivana), glazbeno su predvidljivi i aranžmanski veoma ispeglani jer im za nekih mjesec dana izlazi debi album za Dallas Records kojeg su izgleda u tančine izveli na večerašnjem nastupu. Sve što su momci odsvirali zvuči tako prepoznatljivo i neoriginalno kao da su gotovo sve dionice kolažno sljepili od najboljih sekvenci plesno-melodičnih materijala QOTSA, The Killers, Bloc Party, Bravery, Muse (čak i Billy Idol s albuma "Rebel Yell"), sve do Let 3 i poznatih hitova Boe, EKV i Vatre. Oni su tipična Ri-rock škola koja se izgleda nastavlja na onaj post-new romantics kojeg su nekad njegovali Xenia, Grad, Fit ili Ogledala, dakako u čvrščoj izvedbi koja svoju izvedenicu traži u suvremenom zvuku rocka 21. stoljeća. Zvuk im jest čvrst i moćan, sve skladbe su plesne i nabijene tempom, no to je tako sterilno (posebno zvuk bubnjeva koji zvuči poput kronometarske ritam mašine) da je za pretpostaviti kako će komercijalno ostvariti nekakav proboj. Zanimljivija strana njihove glazbe su efekti koje uzajamno povezuju klavijaturist i momak na laptopu, te neopisivo komercijalne melodije koje otprve ulaze pod kožu. Pokupili su odličan feedback, na ekranu iznad pozornice su se izmjenjivale sms poruke koje je slala prisutna publika ('morso je zakon', 'morso je najbolji' i sl.), no osim komercijalnog efekta od ovog banda ne treba očekivati ništa o čemu bi se trebalo razmišljati i razbijati glavu. Pjevački duet Stanislav i Ivana su odlični u vokalima, no scenski su smiješna katastrofa. U intervalima kada ne pjevaju pokušavaju plesati, izvijaju se i prave nekakve smiješne gegove koji uopće nemaju veze s tekstovima koje pjevaju. Uživljeni su u pjesme, ali to u plesnim pokretima uopće neznaju izraziti na pravi način. Jako šlampavo. Čak je i Colonia bolja na sceni sa svojim hibridnim gegovima u kojima barem ima nekakve erotike i privlačnosti. Sjećam se da je jedan kritičar za nastup Laboratorije zvuka ranih '80-tih napisao da ga podsjeća na šlampavu igru nogometne reprezentacije Jugoslavije koju je tada vodio Toza Veselinović. Morso su večeras bili vrlo slični tome. I onda kada se približavala prva ura subotnjeg jutra, ona DJ dječica su nastavila svoju još šlampaviju seriju kali-štoli muzičice kakvu niti ja kao tinjedžer ne bih poželio puštati u seljačkim diskotekama (bio sam DJ dvadesetak godina), izlazi pravo osvježenje koje zasigurno neće dospjeti u krug štovatelja Morsa već prave underground publike. KLAUS (također iz Rijeke) su duet kojeg čini sjajna cura Nora koja izgleda kao prava rock-zvijezda i odličan gitarist Bexx ili Klaus (nisam siguran). Nije mi jasno zašto nitko u najavama nije spomenuo kakvu glazbu rade, već samo citat 'nešto neobično', jer da je bilo još nekoliko jasnijih informacija, zasigurno bi došli ljudi koje takva glazba zanima. Do sada imaju samo učešće na "12.bombardiranju New Yorka" sa četiri naslova koji su loše snimljeni i neproducirani, te sam osobno za njih napisao ' psihodelijom i minimalizmom obavijeni sastav Klaus sa ženskim vokalom'. Za vrijeme Morsa publika je dobrano ispraznila prostor Tvornice, a kada su ona DJ djeca bila prekinuta s prvim tonovima gitare i samplera odnekud se stvorilo još pedesetak ljudi koji su čamili po šanku, toaletu i tko zna gdje. Klaus su dvoje mladih ljudi od nekih sitnih dvadesetak godina i izvode (kako je navedeno u minizineu kojeg ste mogli dobiti samo ovom prilikom) electro-noise. Ali to nije dovoljno jasan opis njihove glazbe.
Pred začuđujuće mnogo publike koja nije prisutna na Minivalu u ovakve sitne sate, ovaj dvojac je krenuo s nečime što je zaista vrijedno analize. S laptopa je pušten elektronski ritam a'la Throbbing Gristle, te je gitarist počeo sjajnu ekspresivnu svirku poput Andy Gilla (Gang Of Four) koji je ovome momku izgleda osnova njegovog gitarskog umijeća. Ne ulazim u to je li malac slušao GOF, ali činjenica je da koristi iste, specifične razdrmane, neujednačene i neuravnotežene udarce s kojima podjednakom tenzijom barata i ritmom i melodijom i strukturom kompozicije, te pomno prati kako se aranžman kojeg on razvija. Klinac ima treće uho koje sav r'n'r pretvara u svoj osobni, nepatvoreni i originalni izraz. Već sada mogu reći da se radi o instrumentalisti osebenjaku poput Koje i da će imati trnoviti put do pravog priznanja. Ali od ovog se nikako ne smije odustati. To bi bila velika šteta. Nora je prvu stvar otpjevala na engleskom (čini mi se i još narednu), dok su ostale bile na hrvatskom. Isto tako nemam pojma da li ovo dvoje sjajnih glazbenika zna za Suicide, Wire i SCH, ali neopisivo podsjećaju na njih. Oni nisu Big Black koji su koristili jedan te isti zvuk ritam mašine, već funkcioniraju tako da im je svaka stvar u drugačijem ritmičkom ambijentu koji se kreće od repetativnog industriala, preko electro-bodya sve to underground techna. Ali skladbe su im sjajno obogaćene gitarom mladog momka koji razara. Nora svira i bas gitaru (povremeno koristi i distorzije), te su scenski mada ne posebno zanimljivi isto kao i White Stripes, izuzetan live sastav koji ima sve odlike pravog i originalnog industrial post/punk sastava. Oni snimci što se nalaze na "Bombardiranju" su za baciti u Kvarnerski zaljev (sličan snimak imaju Profili Profili na legendarnoj kompilaciji "Artistička radna akcija", Jugoton 1981.), te je nakon ovog nastupa jasno da Klaus treba čvrstu i močnu produkciju koja će obznaniti njihov odličan koncertni zvuk. Eto, dogodilo se i to da jedan demo band zvuči bolje nego na snimkama. Oni su iznenađenje. I to veliko. Ali ne za široki puk. A uz bolju produkciju, mogla bi ih zavoljeti i publika Throbbing Gristle, D.A.F., Gang Of Four, The Birthday Party, Einsturzende Neubauten, Laibach, Boyd Rice-a, Sonic Youth, SCH, Goribor, Viva Glorio i Andije. Sve to negdje lebdi u njihovom zvuku. Klaus ima eksperimentalnu snagu da barata sa velikim underground sintagmama. To su i pokazali.
Ovo što su večeras izveli je bilo savršeno. Mislim da je ovo bio njihov najbolji koncert u njihovom kratkom životu. Klaus su sjajan novi band!

Nakon ovog banda Minival više uopće ne bi trebao tražiti pobjednika. Glazbeno originalni i moderni (sa sklonošću ka eksperimentiranjem), tekstovima na hrvatskom jeziku, scenskim veoma koketnim i odriješitim potezima Nore (kombinacija Chrissie Hynde i Kim Gordon), a s time su se složili i momci iz Heroine, najboljeg zapostavljenog indie-rock/blues sastava u Hrvatskoj. Ako ovaj band nije zaslužio etiketu najboljeg demo-banda, onda zaista ne znam tko je to zaslužio.

Između Kimiko i Klaus se mogu otvoriti dugotrajne priče koje ničemu ne vode. Kimiko ima svoju publiku koju poziva na slušanje materijala, a Klaus to ne nameće, Klaus samo razara svojom jednostavnošću. Oni Morso su nevažan band u ovom kontekstu.

Odličan Minival koji je barem meni dao do znanja da vrijedi razmatrati o izvođačima. Bio sam tamo i drago mi je što sam vidio dva odlična banda za koje se niti najhrabriji rock kritičari ne bi usudili reći da su odlični zato jer bi im to netko zamjerio.

horvi // 25/03/2008