Nabrajao sam već u onom nekom zadnjem reportu iz Klaonice što se i gdje sve po gradu pankeriše ovih tjedana, ne mogu a da ne povlačim paralele sa Amsterdamom (u kojem sam proveo dva mjeseca netom prije ovog zadnjeg, nažalost okončanog, boravka u Zg-u) gdje za pankčinu u pravilu morate potegnuti do susjednog Haarlema, i ne mogu a da ne ustvrdim da nam je metropola i dalje na razini kontinenta potpuno relevantan igrač, baš jaka. I koliko god se ljudi i timova izvrtjelo na pozicijama organizatora tih stvari kroz godine, mislim da nije kontroverzno konstatirati da najveći komad zasluge što je stvar tako postojana i stabilna pripada Bodegi i Čučeku, Doomtown Recordsu. Realno to su tate mate na svim poljima, od toga što izdaju do toga koga su dovodili i dovode, baš su onako organski, zdravo i pošteno utemeljili i odgojili jednu scenu u zadnjih 15 (manje? više? nisam siguran), jamačno i udahnuli hrabrosti i motivacije ostalim entuzijastima da se okušaju u poslu. Koji možda nije naročito profitabilan, ali je istinski ispunjujuć, kao naprimjer kad par dana prije Prison Affair proda 170 karata na istom mjestu, ili ovdje kad u utorak dođu svi koji su trebali doći.

Naravno da je situacija u gradu i državi objektivno trula i zajebana, i naravno da će skora pobjeda HDZ-a označiti finalnu propast cijelog eksperimenta, ali Isusa mi, ovih dvadesetak dana što sam prozujao njime, grad je baš gorio. Vjerojatno je i do proljeća dobrim dijelom, ali ne mogu se sjetiti kad su svi stari drugovi bili toliko ovdje i toliko od volje, kad se toliko dobre muzike peštalo na svakom uglu, kad je toliko klinaca pilo po parkovima, i kad su stabla u gradskim dvorištima bila zelenija. I ovaj je gig baš bio odlična točka na tu priču, jer stvarno su sve dobre stare (i mlade, ali i najstarije) njuške bile u tom dobrom starom dvorištu na dobroj staroj Doomtown redaljki, u jednoj dobroj staroj veseloj drugarskoj atmosferi. Svjestan sam da svih ovih par sto riječi dosad gravitira puno većoj patetici nego što običavam, ali boli me kurac. Toplo mi je oko srca bilo masu, i istinski sam sretan što mi je "doma" (a ovi gigovi i to dvorište su to možda više nego išta drugo) i dalje "doma", što je žilavo i jako, što diše.

Iako su im standardni suborci Lea i Sale utekli put Španije i Švabije, Bart i Edi cepaju i dalje jako, a skoro da ću se sad usuditi reći i nikad jače. A to je vrlo teška i ozbiljna izjava. Naime, album Plastike je jeben (ušao mi je na top 10 za prošlu godinu na onim Beehype listama, na prvih devet mjesta su mi naravno Katanec i IDEM naizmjence), ali ovo koliko live melju, to je nerealno. Auuuuuuuuuf. Jaoooooooooooooooooooo. Baš ono rezanje atoma. Neprobojno tvrdo, goropadno oštro. Pevaljka Marta ima ozbiljan magnetizam gore, onog tipa kad se vidi da netko gušta kao prase u tome što radi, a i vokal joj je masu probitačan, evo još mi odzvanja u glavi. Finči na basu je ušao u sebe naglo, evoluirao u rock zvijezdu preko noći. Spomenuti Bart i Edi su ljudi koje se moglo slušati u Accidentu i Lugeru zadnjih godina, i to je sasvim logično, jer ovaj bend je taman negdje između tog bijesnog female fronted hc punka Accidenta i Lugerove d-beat sirovine. Najbolje od oba svijeta, iskreno, dobitna formula. Fakat je vrijeme za turneju, a nešto mi se čini da mi Marta (koja je imala dobru šalu da hvala svima, a posebno voditeljici smjene, što je bila ona osobno) poslije giga pričala da ide to ubrzo. Ovo je prijemčivo ko kurac, bit će dobrodošlo svugdje, izdominirat će tu Njemačku ili što već. Koliko god mi pasalo što pjevaju na Hrvatskom, toliko ih možda samo to bude ograničilo pri proboju u uši svih čestitih ljudi na planeti.

Onda je išao Turqouise iz Pariza, bit će stoga što je domaći Koridor imao promovirati album (a ovi su ušli na lineup tek nešto dana prije giga), pa je logično da su zadržali "prime time". Ma i da nisu, šta kurac se moramo uvijek saginjat raznim imperijalističkim svinjama, ima da naši bendovi budu headlineri u svom dvorišču, ionako su bolji triput, alo. To se ja šalim, ali u ovom slučaju sam ozbiljan, usendvičen između dva lokalna čuda, ovaj mi bend iz Pariza uvjerljivo najmanje vividno blica u glavi trenutno. Posrijedi je prilično standardan švedski krep-papir d-beat, koji iz nekog razloga od svih rukavaca punka uvijek uspije da se najteže raspoznaje među pjesmama a taj je razlog jerbo su sve iste. Ajde, izronila bi načas neka rokerica i neki simpatičan melodiji nalik lick, ali u pravilu, i dalje je to totalno Totalitar, kao što su točno napisali u najavi, a bubnjar nam majicom potvrdio i prije nego što je počeo masakrirati. Vidim da im je svaki influencerski punk Youtube kanal objavio zadnji album, pa si pomislim lako tako kad ste Francuzi, onda uberem da su isti masovno objavili i Plastiku, pa zaključim da ide Plastika u Pariz ako su ovi došli tu.

Koridor, jebote. Super je da su svirali treći, jer je tako lakše primijetiti koliko su "drugačiji", odnosno iz koliko posebnijeg kuta udaraju. Ova prva dva sastava se, svaki na svoj način, služe onom rudimentarnom "kolcem, lancem, bokserom" tehnikom nasilja nad našim umovima, dok su u tom smislu Aki i družina bliže onom manipulativnom geslajterskom pristupu koji nas uvjeri da se sami prijavimo za eutanaziju, jer izlaza nema. Znači jedna toliko razrađena i zaokružena priča, graniči s konceptualnom. Odlika neke muzičke zrelosti valjda, kad imaš pola sata materijala gdje se svaka riječ i ton nastavljaju na prethodnu kao da su jedine koje su ikad i mogle doći, ako me berete. Muzičke su reference očite (Grč možda i preočit, jebiga, jedina stvar koju mogu uvažiti kao argument protiv toga da je ovo nešto najjače ikad), ali jesam li jazav ako sad napišem da lirika evocira Matoša? Svaki put samo čekam da krene "Olovne i teške snove snivaju…". Skužili ste već, i oni guguću na naškom, i to je u ovom slučaju apsolutno jedino realno, jer ovakav najčišći oblik sablasne praznine, magle koja grize, izoliranosti koja ubija, to niđe na svijetu nema. Oke ima, ali nije za zamjeriti što ne divane mađarski. Stvarno su bili čisti headlineri. Najviše raje je bilo unutra, najpozornije se pratilo. Osobno sam veći dio proveo zatvorenih očiju sa strane, u laganoj omamljenosti od perfidnog intenziteta kojim umiju preplaviti. Tu puno igra i druga gitara (koje nije bilo kad sam 2021. o njima prvi put pisao), dodaje ključnu dozu sivila u ionako tamnosivu moždanu masu. Akiju kapa mora ići dolje barem koliko i kompićima iz prve strofe, malo tko je toliko dugovječan, a nitko nije tolika garancija kvalitete.

Na Industryju se, dakle, to nekako prorijedilo, nastala solidna rupa prvih par metara iz nekog razloga, nasreću ubrzo ipak popunjena šlampavim pogom nas petorice jazavaca. Kažem šlampavim jer, koliko god ovo zvalo na čagu, toliko se rijetko da naći sporija šutka od ove. Znači ljudi su se opredijelili za onaj tromi, tvrdi, opori, neugodni oblik starog dobrog anarcho punka, bez da im je po putu otpalo išta agresije i kaosa nužnog da bi stvar radila. A kad je stvar spora a kaotično agresivna, e onda se svaki riff i svaka parola skalpelom urezuju u čelo, batom pozdravljaju koljeno. Ne mogu objasniti zašto, jer je svirao tri akorda, ali gitarist, ispretetovirani oćalinko, je taj koji je kriv za takvo stanje. Relativno nedavno sam iz Marseillea pisao da mi je Conflict top 10 punk svirki u životu. Ovi, vidim, vele da se furaju na Exit Stance, ali Exit Stance ionako zvuči ko Conflict, a ovi su sigurno u većem naponu snage nego što je to Conflict danas, pa ću vam prepustiti da dalje nagađate sami što mislim o ovoj svirci. Nemilo fascinantan detalj je da sam vidio dvojicu likova (došli su odvojeno) koji su znali lirikse, kao ono pjevaju uglas s momcima?!?! Znači internacionalni (pjevač se definitivno doima Englezom) anarcho punk bend iz Berlina, debi (!) album im je vani mjesec dana, i onda tu u ZG-u imamo meštra kojeg nikad prije nisam ni vidio (ima ženu i djecu, ne može si često dopustiti zabavu, veli dok mi kupuje pivu), koji urla uglas. Pa kako da mi ne bude toplo oko srca?

Kažem, opet sam šmugnuo dalje, valjda zato jer treba stati kad je najbolje.

ujak stanley // 11/04/2024