Henry Rollins za sebe kaže da je samotnjak koji ima nizak prag dosade. Nizak prag dosade sinoć ga je i doveo u Tvornicu. A nastup je bio sve samo ne dosadan.

Poput srebrnog metka (srebrni zbog boje kose) izletio je na pozornicu točno u 20h i 30 minuta. Preciznost, točnost i profesionalnost osnovni su postulati poznije faze Rollinsove karijere. Kada ga vidite onako nabildanog i obučenog u crno shvatite da nastupu pristupa istom manijakalnom posvećenošću kojom pristupa i održavanju tjelesne forme. Negdje sam pročitao da mu se priprema za spoken word nastup najčešće sastoji od recitiranja Lincolnovih govora i Četvrtog amandmana američkog Ustava. Kaže da mu je to poput mantre i da tako fokusira um samo na ono što će raditi na pozornici te večeri.

Taj pristup vidio se od trenutka kada je istrčao na pozornicu. Nastup je uvježban do kosti i malo toga je prepušteno improvizaciji. Priča brzo, gestikulira ali nimalo se ne oslanja ili mu nije toliko važna povratna informacija iz publike. Suprotnost Rollinsu iz glazbenih dana koji je naprimjer u Ljubljani 1987. dozvolio Aleksandru Dragašu da ga trlja po glavi jer "đir rukom po njegovoj izbrijanoj glavi donosi sreću".

Važno je napomenuti i da je Rollins uvijek bio "straight edge" punker i nikad nije koristio droge i alkohol. Zahvaljujući tome imali smo priliku vidjeti 60-godišnjaka u sjajnoj mentalnoj i fizičkoj formi. Inače najpoznatiji straight edger je Ian Mackaye (Minor Threat, Fugazi), Rollinsov najbolji prijatelj i osoba koju je najviše puta spomenuo tijekom nastupa. Pogotovo u dijelu u kojem je pričao o audiciji za Black Flag, odlasku iz Washingtona u Los Angeles i prvim danima benda.

Teme koje obrađuje na ovoj turneji drugačije su od onih s posljednje "Keep Talking" turneje.

Naravno jer se u međuvremenu dogodio COVID. Nemogućnost rada i putovanja svijetom skoro je uništila radoholičara poput Rollinsa. Rekao je da su mu četiri maila u razmaku od dva dana okrenula život naglavačke. S jedne strane samoća i izoliranost nije nešto što je previše poremetilo njegov život stepskog vuka. Za sebe kaže da mu je bolje samom i da ne mrzi ljude ali više voli biti sam. Mnogo teže mu je pala nemogućnost putovanja, otkazivanje nastupa i planiranog puta na Antarktiku.

Nastup traje više od dva sata i dobro je balansiran omjer teških i lakših tema. U lakše teme svakako spadaju priča o o finskom obožavatelju na vratima Rollinsove kuće i reakciji LAPD-a na njegov poziv o ometanju posjeda. Na kraju priče ne znaš tko je luđi - američka policija ili Skandinavac.

Duhovita je i priča o online nadmetanju za albume njemu omiljenih Buzzcocksa. Petea Shelleyja, pjevača i gitaristu Buzzcocksa, izdvojio je, uz Iggyja Popa, kao svog glazbenog idola. Osobno najzanimljivija bila mi je priča o posjetu američkim vojnicima u Afganistanu i Iraku i susret u SAD-u s majkom jednog od poginulih vojnika koji je bio obožavatelj njegove glazbe. Iako glasni protivnik američkih ratova Rollins je itekako svjestan krhkosti ljudskih života i tereta koje nose ti mladi ljudi.

Rollins je samotnjak i mizantrop. Svjestan je da su ljudi komplicirani, da odnosi teže normalizaciji stvari, a nejasni aspekti života su ono što ga zanima i pokreće. Vjerojatno zato nema i nikad nije imao ženu ili djevojku. Ne želi odgovarati na pitanja i objašnjavati se i ne treba mu sigurnosna mreža bezuvjetne ljubavi. Ali stari čovjekomrzac bez ljudi ne može jer cijeli život ima potrebu da s njima dijeli svoj najveći talent - riječ i dar prenosenja riječi putem energije ili emocije. I pjevanje u Black Flagu i Rollins Bandu, i vođenje radio emisija i podcasta, i spoken word turneje … sve je to nastojanje da putem riječi izbaci bijes koji ga pokreće još iz vremena kada je kao tinejdžer u Washingtonu oformio State Of Alert. Mladenački bijes tijekom godina je oplemenjen životnom mudrošću. Kombinacija bijesa i mudrosti pogonjena spartanskom radnom etikom sinoć je malo koga u ispunjenoj Tvornici mogla ostaviti ravnodušnim.

beer baron // 10/02/2023