Vrelo zvuka je ove godine potpuno izdominiralo, ako sam dobro pobrojao bilo je čak 20 koncerata u Močvari u njihovoj organizaciji. Ovaj je bio predzadnji, slijede još tradicionalni međubožićni Cinkuši koje mislim da ću ipak preskočiti zbog oproštaljke Lačnog Franca parsto metara dalje. Nego, ta tradicijska glazba apsolutno doživljava zlatno doba u našem gradu, a bogami i šire, jer ne bi inače tolika količina te ekipe bila na turneji i dostupna. Italija, Austrija, Srbija, Brazil, Indonezija, SAD, BiH, Makedonija, Hrvatska, Nizozemska, Belgija, Niger, Zimbabve, Cipar i Francuska, to su države iz kojih su izvođači dolazili na Vrelo zvuka koncerte ove godine, i unatoč tome što su u pravilu to ovakvi neki ne-vikend termini, dojma sam da je i posjećenost uvijek bila na razini, često možda i iznad očekivane. Znači, stvar gori preko svake mjere, jedan od najznačajnijih "trendova" na sceni otkad ikad, dabogda potrajao. Evo, i ovdje je bilo 300 ljudi u eventu, iako se radilo o dva potpuno nova i nepoznata projekta.

Stvarnost je ipak ispala malo drugačija, mislim da nas je bilo četrdeset možda. Od toga jedan broj poznanika koji su namamljeni zavodljivim "folk punk" opisom u naslovu. To je u najboljem slučaju vrlo nategnuta priča, a u najgorem laž. Pogotovo u slučaju prve izvođačice, žene koja se naziva Prisoje. Ta mi je osoba rubno poznata s ljetnih festivala, uglavnom Tam Tama u Sućurju, iz čijih je redovnih radionica i tečajeva tradicijskog pjevanja možda u nje i proizašla želja da se tome dadne ime i izvede solo. Sjedila je dakle okružena brojnim perkusijama, izgledajući pritom kao neka otkačena profesorica likovnog, i u jednom relaksiranom, neformalnom điru, pjevala neke pjesme koje voli. Radilo se tu o brojevima iz Makedonije, Bugarske, Kosova, Hrvatske, Srbije, Hercegovine i tako toga, a prije svake pjesme bi nam nešto natuknula koja je tematika i tako to. Taj mi se minimalistički pristup u kojem je svaki blagi dodir prsta i opne bubnja toliko značajnija stvar nego inače dopao, u najboljim trenutcima kad bih zatvorio oči zazvučalo mi je kao nešto toliko staro i izvoru blisko da sam se osjećao kao da sam se zavrtio sto godina unazad i imam čast slušati neki etnološki gral, nešto što mi je u nas jedino Teta Liza mogla izazvati. Ne sjećam se sad više u kojoj je to pjesmi bilo, ali kao netko tko je proveo godine svakodnevno trubeći u kazoo, mogu reći da je udarila i ponajbolji kazoo solo koji sam ikad čuo. Ne znam je li to tonac pravovremeno neke efekte nabacio ili ne, ali baš je bilo intenzivno. Neke sam pjesme prepoznao, neke nisam, svakako su mi draže bile one koje nisam. Za vrijeme ovih drugih se ponekad cijeli taj privid "originalnosti" ovakvog nastupa prilično urušavao, i ostajala je samo neka žena koja eto tu sad pjeva, a komotno je mogla i ne pjevati, kakogod. Lijepo pjeva, s dosta osjećaja i tehnički odlično, što vjerujem nije najlakše u momentima dok istovremeno treba držati neki zajeban ritam, a ničeg drugog osim tvog glasa nema da ispravi potencijalnu pogrešku. Koliko je to delikatno i koliko se lako može razjebati nam se objelodanilo na kraju kad je pozvala Yabancia da otpjevaju pjesmu "koju su vježbali zadnjih dana dok je kod nas" i zvučalo je grozno, fulali tonalitet pa ga mijenjali, ne znaju tekst, nula kemije među njima. Rekoh već da etno scena apsolutno divlja zadnjih godina ovdje, mogu zamisliti da ovo preraste u neku novu Dunju Knebl (slično se furaju, isto su počele nastupati u sredovječnim godinama, izvode "zaboravljene" pjesme) i stekne reputaciju, ali će prije biti da će ostati samo hobi projekt za krug prijatelja i istomišljenika.

U taj se krug očito uklapa i ovaj Nick Pulpman. I on je lik kojeg znamo sa Tam Tama. To jest nisam ga nikad lično upoznao, ali činjenica da je tamo tonac, pridružen član kojih god već bendova i očito naprosto jedan masni entuzijast, je rezultirala time da je došlo 7-8 francuzica i francuskih građanki tamo ljeta '21. s njim, pa smo onda nas 5-6 kasnije posjetili njih u Grenobleu, odakle je i on sam, i koji mi se jako dopao. On ima tamo i neki svoj studio (ja sam već bio produžio za Lyon, ali drugovi su noćili tamo) i više nekih bendova i DJ je, i tako dalje, ali ovdje je, velim, došao svirati to nešto novo pod imenom Yabanci. Odmah prije prve pjesme, kad je najavio da će na sazu svirati turske stvari, netko ga je upitao "What is the connection?" između njega i Turske, a on veli "Spirit and heart". Malo susramno meni, ali drago mi je da se to odmah raščistilo. Znači za vrijeme prvog lockdowna je taman bio prekinuo s curom i bio jako tužan i imao puno slobodnog vremena, i tad je eto "otkrio" ovu muziku i počeo svirati taj instrument. Tijekom koncerta razaznajemo kako on ni sam ne zna turski baš najbolje, a i to kako pjesme koje svira nisu tradicionali, već poglavito obrade stvari iz 60-ih i 70-ih.

Premisa "world musica" valjda počiva na tome da netko bane od nekud daleko, i udahne u nas malo svoje kulture i umjetnosti, zanimljive često stoga što odskače od uobičajenih normativa na koje smo navikli u glazbi "zapadnog kruga". Mladić lijepo svira taj instrument i ok pjeva i na gigu nije bilo loše, ali ja nikako ne mogu izbjeći pitanje zašto on uopće nastupa. Nekidan sam sa Zadruge pisao da je sve dopušteno kad se čuje da je ono što sviraš istinito i proživljeno, da za to vrijedi dušu ostaviti tamo. E pa ovo je dijametralna suprotnost tome u svakom smislu. Neki dečko iz ni manje ni više nego Francuske je našao zgodnim financiran programima Europske unije u nekom tamo Zagrebu svirati covere turskih pjesama koje ni sam ne razumije, i prvi put ih je čuo prije dvije godine. Prvo, te su stvari samo takve "blues/punk" bombe koje vjerojatno u sebi zaokružuju milijun patnji, muka i nesreća specifičnog kulturološkog, povijesnog i ljubavnog aspekta, koje ni on ni ja čak i kad bismo razumjeli, ne bismo mogli shvatiti. Dalje, taj turski zvuk je apsolutno glavni trend, svaki drugi izvođač se fura na taj sound (većinom na dosta originalnije načine), nije više nimalo drugačije ni iznenađujuće, postaviti stvari kao da si ti "otkrio" Neseta Ertasa prije dvije godine pa ćeš nam sad prezentirati je čak možda jazavo usudio bih se reći. Jebemu, pa ti ašici imaju stoljetni etički kodeks kojeg pola otpada na stavke poput "mora biti briljantan s riječima, razumjeti njihovu težinu, govoriti figurativno" i tako dalje. Je li moralno u redu izignorirati te stvari i reći "ah, vidi kako kul muzika, idem ovo svirati, iako me se ne tiče dva posto"? Da je istu ovu stvar uradio s narodnom muzikom i tradicionalnim instrumentom s Papua Nove Gvineje, ja bih bio zadovoljan. Ili da je recimo odsvirao isto ovo, ali na kraju rekao evo sad je vrijeme za 2-3 pjesme koje sam sam uradio po uzoru na ove velikane, pa makar i na francuskom ili engleskom, dapače, to bi isto bilo super. Ja se nikako ne mogu oteti dojmu da ode svirati ovo na ulicu u Istanbulu, da bi ga gledali s podsmijehom. Hvala bogu da ne znam jezik, vjerojatno bi sve bilo još milijun puta gore da smo znali koliko je broken turkish u igri.

Strašno simpatičan dečko, odličan glazbenik, drago mi je zbog njega da je navratio u grad i državu koje toliko voli, pa neka je i ovo iskoristio kao pokriće, ovo je bila neka vrsta drugarskog okupljanja, tu sve prolazi. Ali neka ipak ovaj repertoar sačuva za ljetna sviruckanja na plaži, kućne aftere ili uličnu svirku, sve više od toga naprosto nije potrebno.

ujak stanley // 21/12/2022