home > koncert > Rundek i Ekipa "Izbliza" @ KSET 30/11/2022

kontakt | search |

Rundek i Ekipa "Izbliza" @ KSET 30/11/2022

LINK NA FB GALERIJU: https://www.facebook.com/media/set/?vanity=terapija.net&set=a.610955307696753

Izrazito je zahtjevno, tvrdim, nakon preko četrdeset godina glazbene karijere, ostati iole relevantnim faktorom aktualne glazbene scene. Kako se većina Rundekovih suvremenika u istom vremenskom periodu trudilo dokazati, daleko se lakše izgubiti sa scene, prijeći na njenu tamnu stranu pod pokroviteljstvom CMC-a, ili, uvjerljivi favorit, neinovativno stopiti šačicu dobrih pjesama koja Vam je nekoć omogućila slavu s oronulim kulturalnim pejzažem dok ne postanu njegov nezaobilazni dio poput pigmenta govna na školjci javnog zahoda. Za bilo kojeg aktera kulturnog pokreta značaja veličine Novog Vala, borba s relevantnošću vodi se uzbrdo, gdje izvođač istovremeno sebe mora percipirati kao umjetnika koji je ovdje da gura kulturu u novim smjerovima, ali i kao komoditet, koji je ovdje da zaradi za ručak. Ovo je, pretpostavljam, najteža bitka koju umjetnik može voditi, a tim je više inspirativan jedan Darko Rundek koji u desetljećima nakon Haustora, iako je ne nadišao, zasigurno barem sustigao vlastitu slavu u potpuno novom obliku. Uistinu, Rundek se solo karijerom impostirao ne samo kao favorit publike, već i kritike, od koje se često za albume poput Apokalipso ili Ruke može čuti da su neki od najboljih hrvatskih uradaka od nezavisnosti. Međutim, upravo je te iste albume sustigla najtragičnija sudbina od sviju jer, unatoč neporecivoj im kvaliteti, oni su po naravi intimni, nježni i tihi, a Rundekov im je trijumf nad zaboravom svojim odjekom napravio medvjeđu uslugu. "Ruke", pjesma koliko i album, ne zvuče isto u Tvornici Kulture i u muku u kojoj je taj nagovor na razbijanje tišine zacijelo nastao. U prethodnom se njihova narav gubi, ona biva pojedenom volumenom prostora i suštom energijom kvantitete ljudi koja ga ispunjuje. Idealna je solucija tako, ako je već nemoguće prilagoditi glazbu ambijentu, ambijent prilagoditi glazbi, a sljedeća su pitanja samo koji prostor i koliko ćemo dana rasprodati?
[  ]

  © Zoe Šarlija

Odgovori su Kset, odnosno šest dana. Okupacija koju su Rundek i ekipa te ekipa ozbiljnijih-no-što-ste-u-Ksetu-navikli zaštitara postavili nije Rundekov prvi manevar ove vrste, sličan se već izvršio prije desetak godina u VIP-u. Tamo osobno nisam bio, stoga ne mogu komentirati je li vrijedilo, no sa sigurnošću mogu ustvrditi da su atmosfera, vizualni doživljaj i čistoća zvuka te kišne srijede u Ksetu bili idealni. Uračunamo li u to cijenu karata koja garantira da će posjetitelji zapravo slušati koncert umjesto zamorno žamoriti, i dobivamo najbližu stvar perfektnom okruženju za Rundekovu glazbu. Jedini je minus tu očekivana ukočenost klijentele koju ovakav koncert privlači, isti tip ljudi koji se često pjene na to što si se stao ispred njih u prvim redovima giga te za koje je plesanje jamačno ostavština primitivnijeg doba... zanemarimo li taj čimbenik teško je zamisliti bolje uvjete za ovako što. Za aktualiziranje dotičnih uvjeta nije se odugovlačilo jer je već u 21:03 Rundek izašao na pozornicu, zauzeo šmekersku pozu s leđa obasjan stotinjak simpatičnih lampica, polagano stavio na se klasičnu gitaru dok je prepuni Kset šutio k'o zaliven te, napokon, ispunio tišinu s kristalno čistim akordima "Mlad". Izvedba postaje dirljivija i direktnija kad zvonku gitaru nadopunjava postojanost njegova dubokog glasa, a cijela stvar poprima sve šareniju paletu boja kad u jednakoj tišini, jedan po jedan, netremice na binu izlazi i Ekipa, zauzima pozicije i lagano unosi svoj instrument doprinoseći suzbijanju tišine. Kao da tonete u san.
[  ]

  © Zoe Šarlija

Na pamet pada termin iz povijesti umjetnosti - dematerijalizacija. Često korišten u kontekstu crkava kasne antike, on opisuje fenomen u kojem interijer, olakšan brojnim lukovima i kupolama te uz pomoć stotina svijeća i izvora svjetlosti koji kao da dolaze ni otkuda, gubi svoju težinu (guglajte interijer Aje Sofije). Dematerijaliziran prostor kao da lebdi, a njegova unutrašnjost postaje zaseban svijet kojeg je teško zamisliti kao dijelom surove vanjštine. Rundek i ekipa već pri polovici prve pjesme tope cementne zidove raskidajući s kontinuitetom sivila svakodnevice. Zaglušujuća buka gradskog asfalta nestaje s obzora kad svaki ton ima prostora doći do izražaja u svojoj punini, a tako klizeći u onaj sljedeći ne pričinjava se samo ugodnim uhu, već i neizostavnim. Ni jedan trenutak ovdje nije suvišan, a svaki je instrument u predivnom, komplementarnom odnosu sa svim drugima, pritom ne stršeći ili narušavajući harmoniju cjeline. Bubanj i bas će ubrizgati energiju Rundekovoj samozatajnoj izvedbi, istu onu koju će truba akcentuirati i odvesti ka zenitu u predivnoj saksofonskoj solaži dok je prate najednom daleko agresivniji udarci gitare, koja će nakon nekoliko minuta sagorijevanja uz pomoć opuštajućeg vibrafona privesti tu istu solažu kraju i uručiti manjak melodije u ruke sad smirenije ritam sekcije. Do izvjesne mjere, jasno, svaki bend ikada ovo se trudi postići, no teško je opisati do koje je mjere flow ovih pjesama dobro osmišljen, do koje mjere Vas svaka izvedba primi za rukicu i vuče na putovanje svojim širokim svijetom.
[  ]

  © Zoe Šarlija

Često se Rundekova glazba svrstava pod onaj dubiozni 'world music' žanr, što jer crpi folklorne utjecaje diljem svijeta, što zbog putničke tematike, no na ovako je intimnom gigu tim segmentima dodana i treća dimenzija. U tom pomaknutom stanju hipersenzibilnosti, u dematerijaliziranome Ksetu, Rundekovi egzistencijalistički tekstovi puni slikovitih motiva iz dalekih krajeva, oživljeni dodatno nevjerojatnom vještinom svih glazbenika na pozornici, doista nas vode na put. Olakšani Kset pretvara se u zadimljenu kafanu na obroncima jave, ne-mjesto koje je čas amo, čas tamo. Jedan trenutak na plaži u tonalitetu vesele melankolije, drugi u rovovima antifašističkih boraca u tonalitetu pravedničkog bijesa, a treći na divljem zapadu u tonalitetu groovea 80-ih. Ova bi ekskurzija bila neprohodna bez odlučnog putokaza Rundekovog prodornog glasa i gitare koji, kao jedina konstanta, postaju medijatori širokog dijapazona emocija, ugođaja i motiva svoga svijeta. To ne znači da je ovo svijet kakvog otkačenog ekscentrika koji je toliko zario u apolitičnost da je ispao na drugu stranu kao idiot, baš naprotiv. Dobar je dio drugoga čina bio posvećen upravo politički angažiranim pjesmama koje ni trenutak nisu tratile u naglašavanju svoje aktualnosti, stare preko trideset godina kao "Sejmeni" ili mlađe od deset kao "Ima ih". Na repertoaru se čak našla i veganska kopija/prepjev "I Fought The Law" proklamirajući da "revolucija počinje na tanjuru", odrađena mrvicu susramno, ali s hvalevrijednim namjerama. Putovanje ovim svijetom je čarobno i svevremensko, ali ne i diskonektirano s vanjskim svijetom. Ako bi se u jednoj rečenici mogla rezimirati cijela poanta i utisak večeri, to bi bila baš ona kojom je Rundek najavio "Clouds": "Vrijeme sranja je krenulo, al' ne znači da ne možemo biti zajedno jer... živimo."
[  ]

  © Zoe Šarlija

[  ]

  © Zoe Šarlija

Iz cjelokupnog dosadašnjeg teksta mogli ste steći dojam da je ovo nešto približno idealnom koncertu za moju malenkost. Na žalost, tomu tako nije bilo, koliko god je prva trećina koncerta obećavala da ću s prošlim paragrafom okončati ovaj predugi izvještaj. Naime, problem je u tome, i svjestan sam da govoreći ovo prizivam nepoštovanje svih ljudi koji i dalje čitaju drevni portal Terapije, što je za moj osobni ukus bilo previše Haustora. Pristran sam, priznajem, no pristranost je srednje ime glazbenog novinarstva, a Terapija se jedina to drzne i priznati, u ovom slučaju priznajem da mi je Rundekova solo karijera draža od Haustora. Možda jer mi je uhu etno više mio od rocka, možda jer je jedna od prvih pjesama koje sam na gitari naučio bila Apokalipso, možda jer sam istinski rezonirajući s njihovim skitničarskim duhom numere s Ruku svirao svugdje od Sao Roque plaže u Lagosu pa do Khajoo mosta u Isfahanu. Upravo su ta iskustva avanture ona koja Rundek u svom solo opusu s nevjerojatnom preciznošću utjelovljuje, iskustva čiji je široki emocionalni registar briljantno oživljen vrsnim instrumentalistima na pozornici, iskustva autentične ceste koja sam s euforijom proživljavao u nepostojećem Ksetu na odabranim dijelovima koncerta... upravo su ta iskustva ona koja su bila pomalo istisnuta Novim valom. Ubrajamo li "Istu sliku" pod Haustor, preko trećine pjesama na koncertu koji slavi Rundekovo djelovanje i, posebice album Ruke, bile su od Haustora, mahom uvrštene na kraj kao vrhunac koncerta. Bio bih u potpunosti u redu s ovime da sam ušao u Kset očekujući više 80-e novovalni set, ili da je atmosfera bila plesnija, uštimana s razigranijim basom, sinkopiranim bubnjevima i artificijelnim zvucima sintesajzera. Realnost situacije je bila ipak takva da je u publici plesalo, ali stvarno plesalo, možda desetero ljudi. Gledajući tu ukočenost na suštinski energične stvari oko sebe i žeđajući za tom prvom polovicom muzičke ceste, ne mogu reći da nisam izašao iz Kseta pomalo razočaran.
[  ]

  © Zoe Šarlija

Razočaranje je, doduše, samo izraz odnosa realnosti s očekivanjima njenih rezultata, a moja su očekivanja ovih dva sata bila nešto drugačija. Mogu predbaciti da energija 80-ih nije bila kompatibilna s uvjetima, mogu inzistirati da su svojim djelovanjem Rundek i Pavlica na trubi posljednjih desetljeća dokazali da više nisu isti ljudi koji su svirali Bolero na pozornici prije pada Jugoslavije, te zapitati se zašto pobogu posvećuju najskuplji dio koncerta upravo tom periodu. Mogu, ali nema smisla jer, koncert je bio izvrstan. Roko Crnić jednako je spretan s basom koliko i pjevanjem što dokazuje hipnotičkim sevdah dionicama na Makedu kao, po mom sudu, stvarnom vrhuncu koncerta. Silvio Bočić na bubnjevima je usviran u stotinku stotinke te uspješno regulira flow od najnježnijeg do najnapetijeg na uhu ugodniji način nego na Krv u Stolici. Miro Manojlović s vibrafonom i varijetetom udaraljki produbljuje emocionalni doživljaj i atmosferu svakog trenutka koncerta, a Ana Kovačić toliko ubija taj saksofon da do druge polovice koncerta nisam ni primijetio da nema violine dok je Pavlica, kao i uvijek, sveprisutni blagoslov našoj glazbenoj sceni. Nadam se da sam se ovim hvalospjevima ogradio, s tehničke strane koncert je bio besprijekoran, a čak je i najveći prijam imao set Haustorovih pjesama. Jedino mi nije jasno, ako su toliko bitne pozicije dodijeljene Haustorovim pjesmama, je li Rundek zaista pobijedio svoju borbu s relevantnošću, ili je samo popunjavao tišinu?
[  ]

  © Zoe Šarlija

jan vržina // 03/12/2022

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Zoster @ Sax, Zagreb, 28/01/2023

Zoster @ Sax, Zagreb, 28/01/2023

| 01/02/2023 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Haiku Garden i Hause Plants @ Močvara, Zagreb, 25/01/2023

Haiku Garden i Hause Plants @ Močvara, Zagreb, 25/01/2023

| 27/01/2023 | pedja |

>> opširnije


cover: KUDIKAMO?, 21/01/2023, KC Mesnička, Zagreb

KUDIKAMO?, 21/01/2023, KC Mesnička, Zagreb

| 24/01/2023 | horvi |

>> opširnije


cover: Phoebe Bridgers @Tempodrom, Berlin, srpanj 2022.

Phoebe Bridgers @Tempodrom, Berlin, srpanj 2022.

| 30/12/2022 | terapija |

>> opširnije


cover: Mimika Orchestra @ Peti kupe, Zagreb, 23/12/2022

Mimika Orchestra @ Peti kupe, Zagreb, 23/12/2022

| 30/12/2022 | jan vržina |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*