Slično kao i nedavno Radiohead, tako sam sinoć uživo pogledao Throwing Muses. Doduše posebno Kristin Hersh, koja je tu od samih početaka, i posebno Fred Abonga, koji je tu bio za vrijeme Real Ramone, meni najdražeg njihovog perioda, i u posljednje vrijeme. Žalim da 90ih nisam mogao vidjeti uživo Throwing Muses i Belly, no vjerujte mi, vrijedilo je vidjeti i čuti Kristin Hersh i 30 godina kasnije. Krhkog stasa, kojem u potpunosti odgovara onaj pomalo infantilan glas kojeg vjerojatno svi pamte iz Your Ghost, no kada zagrmi, a to nije rijetko - spašavaj se tko može! I upravo te vokalne transformacije, ko dr Jekyll i mr Hyde, čine jednosatni nastup ove izvrsne kantautorice, ponekad i "sitting" komičarke, napetim. U protivnom, moglo bi se tu i odspavati. No, ovako, profesorski, taman kad skuži da ekipa počinje žmiruckati, ona zagrmi iz sve snage, ljuto pogleda i krene dalje svojim tokom. U setlisti prošla je kroz cjelokupnu solo karijeru od Your Ghost i Cuckoo s prvog albuma, preko Your Dirty Answer s polovice solo karijere do Bright ili Shaky Blue Can iz zadnje faze. Osim toga, dala nam je i uvid kako izgledaju Throwing Muses pjesme u ogoljeloj verziji. Na žalost, ostala je u novom tisućljeću, pa smo čuli samo par komada sa Sun Racket i Purgatory/Paradise, no i to je bilo lijepo. Uz dva bisa i nekoliko pošalica na račun njenih pjesama o ribici Freddie Mercuryu i bakici u autobusu i unatoč "super happy" tematici pjesama, ovo je bila bas "feel good" večer. Fred Abong je u otvaranju prošarao svojom pjesmaricom, koju ne poznajem i prikazao se kao simpatičan i ugodan kantautor. Nadao sam se jedino da će neku pjesmu odsvirati zajedno. No nisu. Možda i bolje. Galerija

pedja // 27/05/2022

> vidi sve fotke // see all photos